Čija je ovo vlast i čijim interesima služi pitanje je na koje Crna Gora čeka odgovor. Moraće svi oni koji su glasovima nove većine zaposjeli najvažnije državne funkcije vrlo brzo reći narodu o čemu se ovdje radi. Pobjednička Crna Gora više nema vremena da čeka odgovor na ovo ali i mnoga druga pitanja niti smije dozvoliti da se bilo ko sa njom zamajava,niti smije mirno gledati kako se pred njenim očima ruši san o slobodnoj i demokratskoj državi.

Posjeta glavnog haškog tužioca za bivšu Jugoslaviju Crnoj Gori poslužila je jednom broju građana Podgorice da mi postave pitanje da li je došlo vrijeme da se nakon donošenja raznoraznih rezolucija o ratnim dešavanjima na prostoru bivše nam zajedničke države u Skupštini Crne Gore otvori parlamentarna istraga o ulozi Mila Đukanovića u tim događajima. Naslušali smo se i načitali brojnih izjava iz tog ali i kasnijih vremena o neposrednoj ulozi Đukanovića u tim dešavanjima koji neoborivo dokazuju da je ratno-huškaškom retorikom, ali i pružanjem drugih vidova podrške i pomoći, pomagao neku od suprostavljenih strana koristeći neograničenu moć koju je imao u Crnoj Gori, i tako doprinosio raspirivanju nacionalne mržnje i posticanje sukoba.

Kada se neko kamenom baci na budućnost države, to se u Crnoj Gori odvajkada nazivalo samouništavanje.

Poruke koje su se mogle čuti na protestima takozvanog Komitskog pokreta su najdublji civilizacijski sunovrat njihovih stvarnih organizatora. One sve više podsjećaju na one ideologije koje Crnoj Gori nijesu donosile ništa dobro. Ludo dijete koje nikada nije odraslo, okruženo sebi sličnima nekoliko decenija drži u svojoj ruci šibicu i prijeti da zapali državu kako bi sakrilo tragove svojih nedjela ali i ogromni kapital koji je steklo na grbači nesrećnog naroda. Ima li Crna Gora mudrosti da prozre što nam spremaju manipulatori koji nas trideset godina kradu i lažu? Kada se osvrnemo oko sebe na svakom koraku nam se ukazuje istina o životu koji živimo, pa nam ne preostaje ništa drugo nego da zaključimo da smo previše nisko pali.

Zločin genocida nad Srbima kroz istoriju u kontinuitetu traje više od 2.000 godina. Rim, Vatikan, Otomanska imperija, Austrougarska, Njemačka, SAD, NATO, Hrvati, muslimani, Albanci... U velikom broju primjera koji svjedoče o genocidu nad Srbima teško je izdvojiti onaj najmonstruozniji jer su svi takvi. Svakako, danak u krvi – sakupljanje muške djece iz osvojenih hrišćanskih zemalja u Osmanskom carstvu oko 1500. godine predstavlja jedan od onih zbog kojih se ledi krv u žilama, a o čemu na maestralan način svjedoči u svom epohalnom romanu naš nobelovac Ivo Andrić.

Pravi političar je neko ko se nikada nije prodao ni iznevjerio svoje principe, ali ni principe onih koje predstavlja. To se ne bi moglo reći za one koji žele da se svima pomalo dopadnu, mijenjajući svoje stavove svakoga dana po nekoliko puta ne hajući za mišljenje onih čiji su ih glasovi doveli do vrha piramide. S njima u istoj ravni su oni koji golom silom i ucjenama žele iskoristiti tešku finansijsku krizu u kojoj se nalazi veliki broj građana da bi se dočepali vlasti. Život tjera čovjeka da se radi porodice, novca i vlastite udobnosti prodaje formalnim ili neformalnim centrima moći.