Da aktuelna crnogorska Vlada, koju slobodna Crna Gora ne priznaje, nema ni prave invencije, ni ideja, nije ništa novo. Ovih dana su u Vladi, videći da nemaju da se pohvale ničim svojim, novim, osim što crnogorskim majkama uskraćuju primanja, odlučili da se pohvale nečim starim, za šta u Vladi niko nema baš nikakve zasluge.

Kao i svaka totalitarna vlast, i ova providnim trikom nastoji da se kiti tuđim perjem – da, u zamjenu za lošu današnjicu, koju je sama produkovala, slavi slavnu prošlost, s kojom nema veze. Ali bezuspješno pokušava da se vještački nakalemi na slavnu prošlost Crne Gore.

Iako je hvale vrijedna svaka aktivnost na afirmisanju lika i djela našeg Vladike, vladara, mislioca, filozofa i pjesnika Njegoša, pomalo stereotipno djeluje proglašenje Njegoševog dana rođenja za državni praznik. Njegošev rođendan jeste sveti datum kulture Crne Gore, ali vlasti ne treba da ga koriste u cilju vlastite promocije i friziranja naše nimalo lagodne stvarnosti.

Na dan Njegoševog rođenja, inače, već se dodjeljuje najveće državno priznanje iz oblasti južnoslovenske književnosti, Njegoševa nagrada. Sa kojom je bilo i dosta dešavanja u svjetlu politizacije i kontraefekata po pitanju značaja našeg najvišeg priznanja iz sfere književnosti.

I to u situaciji kad se i njegoševsko srpstvo, srpski jezik i ćirilica progone u Crnoj Gori. I kad je čak pola poslaničkih klupa u Državnom parlamentu prazno, a Crna Gora jedina porobljena zemlja u Evropi, u čijem parlamentu ne sjedi kompletna opozicija!

Zato se i kao književnik, i profesor, zalažem za još praktičniji predlog, koji bi imao transparentniji značaj, da Njegoševo ime bude još mnogo prisutnije u našoj svakodnevici. Da ga svakodnevno pominjemo i ne samo mi, nego i svi oni, koji u Crnu Goru dolaze i odlaze iz nje.

Neinventivni kulturni stratezi u Vladi Crne Gore nijesu ni obratili pažnju, a možda ih to i ne interesuje, da se u svijetu, u zemljama neuporedivo većim od naše, aerodromima koji su i po dvadeset i više puta veći od našeg daju imena najvećih ličnosti iz istorije zemlje.

Ako već u obrazloženju iz Vlade stoji i da se treba ponašati “u skladu s iskustvima drugih država”, zar se niko ne dosjeti da aerodrom u Parizu nosi ime Šarla de Gola. A u Hjustonu, u američkoj državi Teksas, ime jednog od predsjednika države, Džordža Buša? A da aerodrom u Vašingtonu nosi ime Ronalda Regana. A u Njujorku Džona Kenedija. A u Hjustonu Međunarodni aerodrom nosi ime američkog oca nacije, Džordža Vašingtona! Ako je i ovo malo da se ubijede neki neinventivni, sjetimo se i da je Srbija svoj aerodrom nazvala Aerodrom Nikola Tesla.

Zar sve ovo dovoljno ne govori u prilog činjenici da, u znak najvećeg poštovanja i na ovaj način, aerodrom u Podgorici treba da nosi ime našeg oca nacije, kulture, književnosti i umjetnosti, da se zove: Aerodrom Njegoš Podgorica.

Na potezu su i oni koji u Crnoj Gori mogu da procesuiraju ovaj predlog, a zna se šta bi donijela javna kampanja i izjašnjavanje građana: ogromnu podršku da podgorički aerodrom nosi Njegoševo ime. Koje će se i na taj način pominjati svakog dana, a njegov lik postati bliži i milionima putnika koji dolaze u Crnu Goru, i odlaze iz nje, znajući da je ova zemlja i na ovaj način ispoštovala svog velikana.

Uostalom, postoji čak i pjesnički razlog u jednom od djela Njegoša. “Luča mikrokozma” sadrži i stihove, u kojima veliki pjesnik pjeva upravo o nebeskim visinama, i o poletima duhovnosti, čak na nevjerovatno podudaran način: “Teško li se u polet puštati / Na lađici krilah raspetijeh / Bez kormila i bez rukovođe / U beskrajni okean vozdušni… /