DNPAdministrator

Čija je ovo vlast i čijim interesima služi pitanje je na koje Crna Gora čeka odgovor. Moraće svi oni koji su glasovima nove većine zaposjeli najvažnije državne funkcije vrlo brzo reći narodu o čemu se ovdje radi. Pobjednička Crna Gora više nema vremena da čeka odgovor na ovo ali i mnoga druga pitanja niti smije dozvoliti da se bilo ko sa njom zamajava,niti smije mirno gledati kako se pred njenim očima ruši san o slobodnoj i demokratskoj državi.

Posjeta glavnog haškog tužioca za bivšu Jugoslaviju Crnoj Gori poslužila je jednom broju građana Podgorice da mi postave pitanje da li je došlo vrijeme da se nakon donošenja raznoraznih rezolucija o ratnim dešavanjima na prostoru bivše nam zajedničke države u Skupštini Crne Gore otvori parlamentarna istraga o ulozi Mila Đukanovića u tim događajima. Naslušali smo se i načitali brojnih izjava iz tog ali i kasnijih vremena o neposrednoj ulozi Đukanovića u tim dešavanjima koji neoborivo dokazuju da je ratno-huškaškom retorikom, ali i pružanjem drugih vidova podrške i pomoći, pomagao neku od suprostavljenih strana koristeći neograničenu moć koju je imao u Crnoj Gori, i tako doprinosio raspirivanju nacionalne mržnje i posticanje sukoba.

Kada se neko kamenom baci na budućnost države, to se u Crnoj Gori odvajkada nazivalo samouništavanje.

Poruke koje su se mogle čuti na protestima takozvanog Komitskog pokreta su najdublji civilizacijski sunovrat njihovih stvarnih organizatora. One sve više podsjećaju na one ideologije koje Crnoj Gori nijesu donosile ništa dobro. Ludo dijete koje nikada nije odraslo, okruženo sebi sličnima nekoliko decenija drži u svojoj ruci šibicu i prijeti da zapali državu kako bi sakrilo tragove svojih nedjela ali i ogromni kapital koji je steklo na grbači nesrećnog naroda. Ima li Crna Gora mudrosti da prozre što nam spremaju manipulatori koji nas trideset godina kradu i lažu? Kada se osvrnemo oko sebe na svakom koraku nam se ukazuje istina o životu koji živimo, pa nam ne preostaje ništa drugo nego da zaključimo da smo previše nisko pali.

Zločin genocida nad Srbima kroz istoriju u kontinuitetu traje više od 2.000 godina. Rim, Vatikan, Otomanska imperija, Austrougarska, Njemačka, SAD, NATO, Hrvati, muslimani, Albanci... U velikom broju primjera koji svjedoče o genocidu nad Srbima teško je izdvojiti onaj najmonstruozniji jer su svi takvi. Svakako, danak u krvi – sakupljanje muške djece iz osvojenih hrišćanskih zemalja u Osmanskom carstvu oko 1500. godine predstavlja jedan od onih zbog kojih se ledi krv u žilama, a o čemu na maestralan način svjedoči u svom epohalnom romanu naš nobelovac Ivo Andrić.

Pravi političar je neko ko se nikada nije prodao ni iznevjerio svoje principe, ali ni principe onih koje predstavlja. To se ne bi moglo reći za one koji žele da se svima pomalo dopadnu, mijenjajući svoje stavove svakoga dana po nekoliko puta ne hajući za mišljenje onih čiji su ih glasovi doveli do vrha piramide. S njima u istoj ravni su oni koji golom silom i ucjenama žele iskoristiti tešku finansijsku krizu u kojoj se nalazi veliki broj građana da bi se dočepali vlasti. Život tjera čovjeka da se radi porodice, novca i vlastite udobnosti prodaje formalnim ili neformalnim centrima moći.

S pravom se postavlja pitanje koliko je u Crnoj Gori političara kod kojih je glupost pobijedila razum.

Da bi spriječili rušenje bespravno sagrađenih objekata u vrijeme jednopartijskog sistema, neki graditelji su na objektima isticali Titove slike. S vladavinom DPS-a počelo se s isticanjem državne zastave. Ko su ljudi koji se danas predstavljaju braniteljima Crne Gore i njene državnosti? Upravo oni koji su svoju privrženost državi iskazivali otimanjem od nje.

Piše: Jovo Pejović Dokle god naša djeca budu učila nakaradnu, bezbojnu istoriju koja u širokom krugu zaobilazi istinu i koja se prilogođava interesima političkih elita za jednokratnu upotrebu, imaćemo lažnu predstavu o nama. Ovakvom lažnom predstavom o nama nastoji se Crna Gora umotati u neprozirne velove tobožnjeg evropejstva i savremenosti, a sakriti sve ono na [...]

„Đede, osvojismo slobodu!“, oduševljeno uzviknu unuk 30. avgusta, nakon objave rezultata izbora. „A je li Milo i dalje predsjednik?“, upita đed. „Jeste još malo, ali ne zadugo“, odgovori unuk. „Nema Crnoj Gori ni slobode, ni pomirenja dok god Milo bude imao i promil vlasti“, prokomentarisa đed. Ako Crna Gora hoće pomirenje, Mila treba razvlastiti. Svaki dan njegovog zadržavanja na funkciji predsjednika države nosi u sebi rizik od novih podjela sa nesagledivim posljedicama.

Bivša vlast, koja se godinama predstavljala kao proevropska, svakim danom pokazuje svoje pravo lice. Ispod maske tobožnjih Evropejaca skrivani su najmonstruozniji promoteri najmračnijih diktatorskih režima. Sve proteste koji su koliko do juče organizovani u Crnoj Gori nazivali su necivilazacijskim i uperenim protiv države, da bi samo nekoliko nedjelja nakon izbora nove Vlade pokazali toliku količinu licemjerstva da se od nje gade i oni koji su ih do juče podržavali. Toliku količinu histerije pokazuju samo oni koji su svjesni da ih minuli rad kandiduje kao buduće stanovnike Spuža.

Moj omiljeni pisac Meša Selimović u svom romanu „Tvrđava“ zapisa i ove epohalne riječi: „Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni ne predstavljaju ništa, zajedno, kob su ovog svijeta.Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina“

Kada je 27. decembra 2019. godine u ranim jutarnjim satima u Skupštini Crne Gore od strane parlamentarne većine, ujedinjene protiv srpstva, usvojen sramni Zakon o slobodi vjeroispovijesti i kad su uhapšeni poslanici Demokratskog fronta, zatekao sam se na Mostu Blaža Jovanovića gdje je grupa od oko trista sveštenika i građana čekala odluku Skupštine. Ta hladna decembarska noć ostaće mi u sjećanju do kraja života, jer to su trenuci kada ne osjećate umor i kada vjerujete da je poslije svega režim konačno dotakao dno na kome će ostati zakovan za vijek vjekova.

Svako ko je trideset godina talasao u Crnoj Gori taj je žestoko propatio. Svi koji su mislili kao oni a nijesu učestvovali u talasanju opstajali su isključivo na ćutanju. Da nije bilo talasanja, davno bismo bili pregaženi za sva vremena. Koliko je bilo teško znaju samo oni koji nijesu odustajali iako su primali udarce od kojih se drugi nikada ne bi oporavili, jer kada se borite sami protiv svih, i onih iznutra i onih izvana, naoružanih do guše, isključivo idejom i srcem onda se to naziva herojstvom.