Ako ne iznesem odbranu, onda sam kriv
Ako iznesem, onda kriv sam bez sumnje
Al jedno sigurno je. Kaže: Ostaću živ
Jer smrtnu kaznu bacio je u žbunje

Milan Knežević, pjesnik

Dani slute potop. Sa svih strana pljušti, iz Neba i iz zemlje, kako bi narod rekao. Kad nam je najteže, učimo koliko je lijepo da se nadamo Suncu. Sunce razvedri Nebesa, tek tada podsjećaju i liče na Slobodu. Vijesti javljaju da je teško ukrotiti „nemilosrdne“ vode. Domaćinstva su ugrožena. Evakuacija na snazi. Voda i vatra su teško ukrotive, kao i neke ljudske naravi. Vijesti javljaju: Milan Knežević neće u zatvor! Odbija, ne prihvata!Taj Milan, lider, političar, važan čovjek, a malo ko da izusti: Milan Knežević, pesnik ili pjesnik, svejedno, ali istinito!

Zbog toga i započeh ovaj tekst njegovim stihovima. Milan Knežević – pjesnik istine, pravde, ljepote, ljubavi! Pjesnik Rusije. Slovesnik i zlatni stihoveznik koji pripada srpskom jeziku i ćirilici. A ja, njegova sestra po peru, nemoćna da mu pomognem, nemoćna da se povučem u ćutanje, poželjeh da mu napišem pismo: iskreno i hrabro, pa da kažem: Milane, četiri mjeseca, šta je to, ništa? Kao četiri godine! Ili četiri decenije? – Isto je što i jedan dan, ako čovjek „tamo“ odlazi nevin. Iako ne pripadaš tamo gdje hoće da te odvedu, iako potpisujem da nijesi kriv, iako je jasno svima koji te poznaju, da pjesnici ne ljube lance! Znao si da je riječ „nevin“ u ovoj zemlji tuđica? Shvati da ovdje ne postoji vremenska razlika između 24 časa i 40 godina.

Ipak, ako odeš, ako te „vežu“, zar će to tvom sonetu da naudi? Ili rimi? Poemi, knjizi, i tvom imenu na njenim koricama? Baš ovih dana čuh divnu priču od našeg Ranka Jovovića. Nakon što je nedavno dobio nagradu, Izviiskra Njegoševa u Beogradu, jedna divna dama iz publike donijela mu buket cvijeća. Našem Ranku se tako nešto prvi put desilo u životu. Kako mi reče, taj mudrac i bard, po davnašnjim, kao i po današnjem „običaju“, pjesnike su obično tukli, progonili ih, kidisali im na život, hapsili ih! Pjesnici, oni pravi i ukleti, nijesu naučili da primaju bukete. Sigurna sam da će Ranko sve ovo jednom finije da ti kaže, dragi prijatelju moj.

Ako te odvedu tamo, oni će da misle i da tvrde, da si napokon kažnjen i vezan. Ti možeš i umiješ da dokažeš suprotno, znam te. U „dosluhu“ si sa Sergijem i Vladimirom. Odnesi tetratku i karandaš, i poj, pevaj i pjevaj! Zapoj i vjeruj! Znam da ćeš iskusiti „kašiku nesanice i gram sna“, ali ne zaboravi da te čeka i ona tvoja Penelopa, kojoj „neće utrnuti prsti“ od veza, možda najljepše košulje koju ćeš obući u životu. Ponavljam, ako te odvedu, neće ovo biti ni prvo ni posljednje pjesničko zlo proljeće. Mi smo kao narod naučili da nam prve pupoljke oprli mraz, da nam prve usjeve uništi potop, da nam prve plodove sprži suša, da nam prve uspjehe okude loši i gori od lošijih. Da prve naše pobjede zataškaju, i da prve naše „poraze“ proslave. Srećom, sva zla proljeća i sušna ljeta prođu. Sa njima odu i skakavci!
I ovo će proći! Ako te odvedu, neću imati snage da dođem da te ispratim, tamo, do one kapije, prijatelju, javljam ti da znaš. Tog dana neću slušati vijesti. Neću čitati štampu. Samo ću odgledati još jednom „Sibirskog berberina“, (kao uvijek kad mi je teško u životu), i plakaću sestrinski uz antologijsku scenu „Progon u Sibir“, a ti pjevaj, kao što je kadet Tolstoj pjevao u vozu. Pjevaj da te čuju svi. Pjevaj, jer imaš kome. Pjevaj, da bi bilo lakše tvojoj majci. Ako te odvedu, šta su četiri mjeseca za jedan ljudski vijek, zar i sam nijesi zapisao „da je smrtnu kaznu bacio u žbunje“, pravda, Baćuška moj.

Ako te odvedu tamo, gdje ti nije mjesto i gdje ne pripadaš, znam da ćeš naći načina da dokažeš kako, ipak, pjesnici ne ljube lance. Nećeš biti sam, i tamo ima dobrih ljudi. Sigurno te Fjodor Dostojevski nikada neće napustiti. Odnesi mir i strpljenje Aljoše Karamazova, moli se i poj, zbog onih koji će te čuti.
Naravno, ako odeš, jer kako javljaju vijesti, neukrotiv si, kao da ti je rijeka Bojana sestra rođena.