„Totalitarizam, kao i tiranija, nosi u sebi klice sopstvenog uništenja.“ – Hana Arent
Dok traje novo milionsko pustošenje Elektrodistribucije i Rudnika uglja, crnogorska Vlada ukida naknade majkama, a tužilaštvo hapsi lidere i članove Demokratskog fronta.
Finansijski nezasita braća Đukanović svakodnevno demantuju otrcanu parolu koju su zdušno zagovarali prije referenduma: „braća smo, ali nam kese nijesu sestre,“ te čvrsto rodbinski vezuju svoje kese za budžet Crne Gore, a bogami i sestrinske Srbije, barem u dijelu pranja sumnjivog kapitala. Ovo sestrinstvo sa Srbijom doslovno podupire i prva sestra Crne Gore koja, nakon što je naplatila sedam „konsultativnih“ miliona od prodaje Telekoma, svoj „uspješan“ advokatski biznis trajno izmješta u Beograd.
Dakako, ova porodična (i međudržavna) idila molga bi teorijski poslužiti kao primjer očuvanja dobrih porodičnih odnosa u vremenu sveopšte destrukcije tradiranih vrijednosti, da crnogorska prva familija suviše ne podsjeća na porodice Korleone ili Soprano, dakle tzv. „koza nostra“ subsocijalne pojave. Kriminalni dosije ove romantične crnogorsko-holivudske drame do kraja uobličava Beba alijas Popović, novi konsiljere porodice koji, kako upravo saznajemo, sanja da postane Don.
Doduše, naša prva familija demonstrira i izvjesne osobenosti koje je čine paradigmatičnom i unikatnom u svojoj vrsti, jer njeni članovi u svoje međusobno finansijsko ispomaganje i, zašto ne reći, ljubav, involviraju cjelokupnu državnu infrastrukturu.
Dodatan podsticaj (da ne kažem problem) ovih idiličnih porodičnih odnosa predstavlja činjenica da braća Đukanović, uprkos kontroli svih državnih resursa i svih „nezavisnih“ institucija, ne posjeduju nikakve kapacitete za bavljenje privatnim biznisom, te stoga, za svaki svoj propali privatni posao moraju zajednički, na očigled cjelokupne javnosti, grubo da zahvata iz državne kase.
Zašto i ne bi, pojašnjava šef nad šefovima, trajno oslobođen moralnih skrupula, kad je „Crna Gora prepuna novca“ pogodnog za predizborna „preduzetništva,“ kad je „neprijatelj države“ svako ko je protiv njegovog ličnog interesa, i kad u državi pravdu zastupa izvjesni Katnić.
Ova patologija, u kojoj lopovi uzvikuju „držite lopova,“ dok pravosuđe tamniči one koji se s lopovlukom bore, neminovno završava u otvorenoj diktaturi i patokratiji.
Riječ je naime o obliku vladavine u kome se, da parafraziram Andreja Lobačevskog, čitav društveni sistem urušava pod djelovanjem relativno male grupe psihopata ili sociopata koji su stekli pozicije moći. Patologija se vremenom širi na mnoštvo članova sistema, postaje uobičajeni način djelovanja, štaviše oni koji joj se opiru targetiraju se kao zaostali, nepoželjni, antisocijalni.
Bolest je u akutnoj fazi kad akteri umisle ili ubijede sebe da djeluju sasvim racionalno, da su samo one odluke koje im lično donose korist logične i opravdane, dok ih dugoročne tragične posljedice po društvo i državu ne dotiču, naprosto nijesu njihov problem.
Ovakvo bolesno stanje zajednice u kome lopovluk, privatluk i sveopšta degeneracija institucija čine njen prirodan, oficijelan izraz, mora u jednom trenutku ispoljiti svu, kako kaže Hana Arent, „banalnost zla“ ili „radikalnost zla“ koja se, između ostalog, ogleda u otvorenom progonu i hapšenju političkih neistomišljenika, u osionom fabrikovanju „dokaza“ i montiranju sudskih procesa kako bi se širio strah i defetizam u osiromašenoj zajednici.
No, „strah i drhtanje“ koji su u političkoj sferi, po pravilu, reverzibilni doživljaji, redovno se tiraninu vraćaju kao bumerang razotkrivajući sav njegov inicijalni kukavičluk i ništavnost.
Kažu da je implozija „unutrašnje ubrzanje zasićenog skupa“ (Bodrijar), zgušnjavanje događaja, ljudi i informacija, ubrzanje ubrzanja i umasovljenje mase.
„Odbrana je s’ životom skopčana!“
Pojačana agresivnost lopova neće ih spasiti bliskog političkog kraja.
Jer, podrške nema niotkuda…
Tako im „talika“ i „praćke junačke.“
IN4S
