Kant je u svojim spisima često isticao da je lažljivost istinska „tamna mrlja“ u ljudskoj prirodi. Laganjem čovjek odbacuje i poništava svoje ljudsko dostojanstvo. Onaj koji sam ne vjeruje u to što kaže drugima, kontradiktoran je sebi, govoreći neistinu odbacuje sebe, postaje prividna pojava čovjeka, a ne čovjek u pravom smislu te riječi. Laganje je, dakle, zločin prema sebi i bijeda koja nas, po Kantu, u sopstvenim očima nagoni na samoprezir.

Ova pogubnost laži još je uočljivija kada su nosioci vlasti, koji su ex officio obavezni da čuvaju integritet i dostojanstvo cjelokupne zajednice, uhvaćeni u laganju, i to krupnom, iz koristoljublja i niskih pobuda. Kada vlast konstantno laže, kaže Hana Arent, „mora stalno iznova da piše svoju istoriju“, dodaćemo: i svoju biografiju.

Ali, gdje su granice? U kom trenutku laž kao suštinska negacija činjenice, pa i stvarnosti koju pokušava da nadomjesti, počne da guta samu sebe? Kada se laž (a taj trenutak svakako mora doći) rasprši kao lišenost i opsjena pred naletom neizbježnog razobličavanja ili, kako Heleni kažu, „neskrivenosti“ (aletheia)?

U zemljama razvijene demokratije, nosilac vlasti koji je uhvaćen u laži ne čeka da se protiv njega organizuju protesti, već sam, po nepisanom pravilu, promptno podnosi ostavku. U Crnoj Gori postoji, međutim, neka vrsta, urođene inhibicije i averzije prema činu podnošenja ostavke, na bilo koju funkciju. Čak i ako svi dokazi govore protiv ovdašnjeg funkcionera, on će se predano, grčevito i „ne trepćući“, držati svoje pozicije u strukturama moći. Postoji, s druge strane, u dijelu naše zajednice i jedna posebna, da je tako nazovem, gorštačka senzitivnost i širokogrudost prema nepočinstvima vlasti, naročito kada su nepočinstva suverena u pitanju. Vladaru se gotovo apriori oprašta surovost, bahatost, otimačina, raspojasanost, jer se po nekoj izokrenutoj hajdučkoj (ali i podaničkoj) logici, ove osobine i činjenja tumače kao izraz muževnosti, liderstva, ratništva.

Ono što se u Crnoj Gori, međutim, teško ili nikako ne oprašta, uprkos prethodno naglašenoj političko-etičkoj „fleksibilnosti“, jeste ako vođa, koji po pretpostavci treba čvrsto i „muški“ da stoji iza svojih dobrih ili manje dobrih riječi i djela, bude uhvaćen u sopstvenim lažima. Svi mogu negdje spekulisati ili naslućivati da vladar manipuliše i ne govori istinu, to neće naškoditi njegovoj „harizmi“, sve do trenutka dok njegove laži ne budu bjelodano razotkrivene, dok se sam ne isklizne i spotakne o njih. Tada se njegova harizma ruši, iščezava oreol nedodirljivosti, ostaje nedosljednost, nedostatak kuraži, nemoć. Kao neizbježan usud sebeljubivog samodršca interesdžijske, ideološki-plutajuće svijesti. Kao da nikad nije čuo za kratke noge laži, i da će sve gramzive tajne azurnih voda isplivati na crnogorskim obalama.

Postoje, postmodernistički rečeno, dva načina obmanjivanja stvarnosti: skrivati i pretvarati se da nemamo ono što imamo, ili, simulirati i pretvarati se da živimo ono što nemamo. Ja mogu simulacijom ubijediti sebe da je moja laž moje ekskluzivno pravo i vrijednost koja moj život čini uzvišenim u odnosu na druge. Ovo pretvaranje pred sobom, ovaj simulakrum života, čini podnošljivom prvu, banalnu mimikriju, kojom naprosto zamećem tragove svojih bestidnih sticanja, pohlepe, razvrata. Takav infatilni egozentrizam, uz ideju omnipotentnosti, može potrajati dok nas okolnosti ne prinude da osvijestimo kukavičluk svoje laži, da iz stanja samohipnoze stupimo u stanje budnosti koje razgoni mrakove naše samovolje i razbija deluzije našeg malog života.

Franc Kafka u jednoj svojoj priči opisuje pukovnika koji vlada gradom. On je u trenutku nastanka priče stariji čovjek, ali ga građani poznaju godinama, jer je bio pukovnik, i najviši činovnik, i vrhovni poreznik, već u njihovom djetinjstvu. Od pradavnih vremena on vlada gradom, premda „još nikom nije pokazao dokument koji ga na to ovlašćuje.“ Živi među građanima kao jedan od njih, a ipak je nešto sasvim drugo. Kad izaslanstva stupe pred njim sa nekom molbom, on ih nadvisuje kao kakav „svjetski zid.“ Iza njega više nema ničeg, i stiče se utisak da građani naprosto kažu: „E, uzeo si nam sve što smo imali, pa sad, molimo te, uzmi i nas same pride.“

Naš crnogorski „pukovnik“ doživlja sebe kao državu, i kao svaki pojedini grad u njoj, i kao krunu i završetak cjelokupnog našeg svijeta. Pa ipak, svi građani u Crnoj Gori već se glasno nadaju (osim onih koji su drugačije plaćeni) da se njegova vladavina rapidno približila kraju. Iako se nad njim sa krova još uvijek leluja „carska zastava,“ a na terasi njegove neuknjižene vile pod Goricom krišom nastoji „ispeglati“ raznobojno rublje iz Sen Tropea.

Velika laž je demaskirana. Uzalud manipulacije, prijetnje, nevješta poricanja. Ulicom Slobode se zakotrljala istina. Sve veća. Kao grudva snijega kojom počinje lavina. Laž se odala. Nema straha!

Istina će nas osloboditi.

Izvor: Vijesti