„Odreći se svoje slobode,
to znači odreći se svakog svojstva čoveka,
čovečanskih prava, čak i svoje dužnosti.“
Ruso
Početak slobode je sloboda sama. Čovjek postaje ono što čini i sebe definiše svojim djelima. (Sartr) Mi smo zbir svojih odluka i kao takvi dovršeni tek u trenutku svoje smrti.
Sloboda da biramo i odlučujemo podrazumijeva odgovornost za ono što smo postali. Čovjek u svojim slobodnim radnjama nije odgovoran samo za sebe, već i za druge, za svoju zajednicu. Birajući da bude nešto ili da radi na određeni način, čovjek pridaje neku vrijednosti (pozitivnu ili negativnu) onome što bira, kreirajući tako opštu sliku čovjeka i društva koje gradi.
Šta smo mi učinili svojim izborima? Kakvo smo društvo stvorili? Šta nam nedostaje? Da li među nama ima dovoljno hrabrih? Da li je među nama preostalo volje, morala, zajedništva, sebedarivanja?
Još je Aristotel pisao da tiranin, da bi se održao na vlasti, čini sve da ljudi što manje upoznaju jedni druge, jer međusobno poznavanje rađa uzajamno povjerenje, a uzajamno povjerenje potlačenih ugrožava svaku nedemokratsku vladavinu.
Sloboda ne dolazi sama od sebe. Tlačitelj nikada svojom slobodnom voljom ne daje slobodu. „Istorija slobode je“, kaže Vudro Vilson, „istorija otpora. Istorija slobode je istorija ograničenja moći vlade.“
Čovjek mora kontinuirano ostvarivati svoju slobodu, i ostaje u slobodi samo ako je neprestano ostvaruje. Sloboda se čovjeku može jedino ograničiti ili oduzeti, ali mu se ne može dati.
Svijet čovjeka, ljudska zajednica samo je intencionalni okvir koji nas stavlja u situaciju izbora između, kako vele filosofi, autentične i neautentične egzistencije. Naša dugotrajna politička kriza dovela nas je do tačke koju bismo, jaspersovski, mogli označiti graničnom situacijom, dakle situacijom u kojoj neminovno transecendiramo svoj kolokvijalni način života i suočavamo se sa pitanjem svrhe našeg postojanja. U toj i takvoj graničnoj, ekstatičkoj situaciji nužno se opredjeljujemo da li ćemo svojim nečinjenjem ili, ne daj Bože, prećutnom kohabitacijom sa kleptokratskom vlašću, pristati na dalje obezličenje i onečovječenje, na stomačni i podstomačni oblik vegetiranja, na neautentičnu egzistenciju, ili ćemo se pak oduprijeti ovoj perverznoj, prevarantskoj vladajućoj logici i živjeti autentično, dakle slobodno, dakle ljudski.
Sloboda društva nije ogromna, jedinstvena, propisana, za svagda zagarantovana sloboda. Sloboda nije, dakako, ni fingirana demokratska iluzija koju serviraju centri moći na namještenim izborima. Sloboda je mnogo malih i različitih sloboda koje treba egzistencijalno i socijalno zaštititi i kultivisati.
Borbu za slobodno društvo vodi savjest, kao etički izraz nemirenja i hrabrost da se javno postupa po sopstvenoj savjesti.
„Tajna slobode počiva u hrabrosti“, govorio je Perikle.
Etimologija starogrčkog pojma elefteria (sloboda) upućuje na međuljudsku zavisnost, na odgovornost za zajednicu kojoj pripadamo i obavezu da štitimo opšte dobro. Danas je smisao politike toliko pervertiran da nam je teško pojmiti ovaj kauzalitet politike, etike i slobode koji je za antičku misao važio kao činjenica, kao jedino logično i zahtijevano stanje društva.
Živimo u vremenu neslobode, demoralizovanom, nečovječom, lišenom odgovornosti i skrupula, vremenu političke beslovesnosti i „elitističkog“ taloga.
Ima li među nama hrabrih? Šta su nam ukrali? Šta sebi želimo? Kako vidimo slobodno i pravedno društvo?
Da bi savladao Meduzu, strašno čudovište koje svojim pogledom okamenjava, mitski junak Persej ne okreće pogled ka Meduzinom licu, već posmatra samo odsjaj njenog lica u svom bronzanom štitu. Pozicija Perseja je ispred ogledala, u refleksiji, kojom izbjegava Meduzina oružja straha i neslobode. Njegova snaga leži u odbijanju direktnog pogleda, ali ne i u odbijanju stvarnosti svijeta čudovišta sa kojim mora da se bori.
Kako bismo dosegli pretpostavke slobodnog društva, neophodno je najprije da pogledamo u ogledalo naše groteskne društvene zbilje koja nas već duže vrijeme okamenjava i pretvara u statue i statiste.
Našom zajednicom upravljaju oni koji su odavno prekoračili svaku granicu pristojnosti ili mjere u vladanju, koji su se izgubili u neodgovornosti, beskarakternosti, gramzivosti, u svom suvišku i prekomjernosti. Nema nadziranja vlasti, nema autonomnih institucija, poredak se imanentno urušava.
Režim poništava samu ideju slobode koja čini suštinu bića i duha našeg naroda.
Za slobodu je neophodno da se vratimo sebi, svojim korijenima. Protivljenje je oduvijek bilo suštinski važan čin u Crnoj Gori. Oni rijetki koji su stvarali istoriju jesu oni koju su znali reći „ne“ svakom okupatoru, bilo stranom, bilo domaćem. Istorija ne pamti dvorjane i režimske sluge.
Treba nam, dakle, savjest i hrabrost, koje su znali iskazati naši preci.
Potrebna je, međutim, i izvjesna tananost duše da čovjek danas bude jedan Persej.

Kolumna za dnevni list SLOBODA