Da ne bješe raspisanih lokalnih izbora u Nikšiću za mart mjesec, propali režim s polovičnom Skupštinom ne bi se ni sjetio da ovaj grad još postoji na mapi. Posebno ne nikšićki vlastodršci koji su od Nikšića napravili ruinu. Ali sad najednom svi putevi vode u Nikšić pa i čelnici iz Nikšića posjetiše rodno zapušteno mjesto, zajedno sa svim svojim kumovima i partijskim aparatčicima.

Uglavnom, krenula je okupacija Nikšića u više jeftinih režimskih slika, od onih koji su ga zaboravili i otpisali, napravili od njega palanku, koja tavori od izbora do izbora. I od obećanja do obećanja, koja služe za jeftinu lakirovku, friziranje slike nekad moćnog Nikšića, a sad žrtve profita svih DPS-tajkuna na drugim adresama.

Zbog procesa centralizacije, i nedomaćinskog odnosa svih neodgovornih političara iz Nikšića, koji su se i preselili u Podgoricu, došlo je do marginalizacije grada, koji je sad opet, samo oko predstojećih izbora atraktivan za političke profitere iz vrha DPS-a, uz euforiju jeftinog lokalpatriotizma i zaludna krečenja nikšićke sive svakodnevice.

Kao posebnu nevolju građana Nikšića treba istaći činjenicu da je ovaj grad nekad imao moćno zdravstvo, koje je voljom moćnika stornirano i usmjereno ka Podgorici, sve skupa s opremom i drugim resursima, pa sad Nikšićani moraju mjesecima da čekaju na važne zdravstvene preglede. Nekad su nikšićki pacijenti bili u prilici da dobiju validnije dijagnoze od onih, koje danas dobijaju preko oskudnih savremenih aparata u Kličničkom centru Podgorica, koji su inače često u kvaru.

U Nikšiću živi blizu 70.000 građana. Ali u eri tehnološkog napretka i transplantacija, kao rutinskih metoda liječenja, kad ugradnja mehaničkog srca, ili mogućnost ugradnje elektronskog čipa za povraćaj vida, postaju rutina, kad se EKG može telefonom proslijediti Kardio-centru, građani Nikšića se moraju zadovoljiti adaptiranim prostorijama mjesnih zajednica, otvaranjem novih ambulanti u predizbornoj kampanji, uz rijetke posjete resornog ministra.

Predstojeći lokalni izbori u Nikšiću inspirisali su i ministra kulture Janka Ljumovića da nikšićane obraduje strateškim planiranjima u kulturi, stavljanjem Nikšića na mapu kulture, i sl. Mada uopšte nije reagovao, na primjer, kad je rušeno staro, čuveno Nikšićko pozorište, kad su nikšićki tajkuni dobili poslovno-stambene prostore praveći arhitektonsko ruglo u centru Nikšića.

I ministarka ekonomije Dragica Sekulić takođe je boravila u Nikšiću na sastanku s predsjednikom Opštine, preduzetnicima i privrednicima grada koji je poharan i privredno uništen propalim privatizacijama, korupcionaškim i drugim kriminalnim ugovorima.

Agresivne posjete režimskih pojedinaca zaokružio je naravno i Milutin Simović u svojstvu potpredsjednika a, suštinski, glasnogovornika DPS-a.

Uglavnom, prezentacija programa svih predizbornih govorancija režimskih dolaznika pred izbore u Nikšiću svodi se na najavu daljeg zatvaranja fabrika i pogona, na ucjene, korupciju i mobing, sve u stilu: “Da Nikšić ne radi”.

Uz sve ovo svi DPS aparatčici beskrupulozno tvrde kako su domaćinski vodili grad, u kojem ima najviše korisnika egalizacionog, dakle, sirotinjskog fonda, uz najviše zaposlenih u javnom sektoru po sistemu: jedan zaposleni – četiri glasa, ili po receptu Simovića: jedno june četiri glasa. Propalom politikom vlast je uspjela i da “domaćinski” zaduži grad na više od četrdeset miliona eura, a time i naše potomke u naredne dvije decenije.

Simović pritom komotno saopštava da “sa punim samopouzdanjem očekuje susret sa izbornom voljom građana Nikšića”, i namjerno previđa da je to već klasični DPS-susret sa izbornom krađom, korupcijom i prevarama, jer je glas za DPS glas vrijednosti Draga Đurovića.

Zbog svega ovoga DPS je i dalje u konfuziji, pa im se ne zna ni ko će biti na listi, ni ko će biti njen nosilac, jer su i sami svjesni da je, nakon Radojičića, koji se smatrao za najgoreg gradonačelnika Nikšića, došao još gori, Grbović, koji pokušava da vodi naš grad šavničkim modelom, sa prebivalištem u Podgorici.