Prošlo je više od jednog vijeka da se na našim prostorima nije rodio genije koji bi svojom pameću zadivio svijet. U sveopštoj prosječnosti utopila se sva pamet ovih prostora tako da ćemo se, sve su prilike, načekati da se pojavi neka umna glava koja će svojom pameću ući u istoriju
Neko je jednom rekao da živimo u svijetu u kome niko nije slobodan, u kome su samo rijetki bezbjedni i u kome je nemoguće biti pošten, a ostati živ. Prevedeno na nas, moglo bi se reći da i mi živimo u takvoj državi. No, sve traume i razočarenja kroz koja prolaze obični ljudi su podnošljiviji od straha režimlija zbog kojeg spavaju otvorenih očiju.
Vladari svijeta imaju precizno isplanirane metode kojima postižu cilj. Zavade i širenje netrpeljivosti su među najsigurnijim metodama. Isto tako, precizni analitički profili ljudi su važni elementi od kojih su napravili čitavu nauku, institucije, agencije i takozvane nevladine organizacije. Na hiljade osoba je angažovano da se bavi isključivo manipulacijama običnim ljudima. Naš narod je davno rekao: „Ne gradi sebi kuću na tuđem groblju.“, a Amerika je izgrađena na velikom groblju Indijanaca
Svakim danom smo svjedoci tužnih ljudskih priča koje su nastale kao rezultat katastrofalnog vršenja vlasti odnarođenog, bahatog, osionog i korumpiranog režima. U moru primjera koji idu u prilog ovoj ocjeni svakako najveću pažnju javnosti ovih dana zaokuplja priča profesorice u podgoričkoj gimnaziji koja je na društvenim mrežama objavila zastrašujuću ispovijest da će te noći imati prvi obrok nakon dva dana „Iako gladujem jer mi je plata 47 eura ja redovno obavljam svoje dužnosti. A uz sve nedaće koje imam, još sam i podstanar“
Još niko nije uspio da utvrdi dokle seže politika u životu ljudi i odakle počinje nepolitika. To je i nemoguće razdvojiti jer politika izvire iz naroda, a partije je samo kanališu i uobliče u programe. Naravno, postoji jedan broj ljudi koje ne interesuje politika. Oni su prosto tu i gledaju svoja posla, jer misle da su time van politike.
Za Evropsku uniju u ovom trenutku je važnije pribaviti režimu u Crnoj Gori makar prividni legitimitet za davanje nekih, za njih bitnih, ustupaka nego se baviti vladavinom prava, funkcionisanjem institucija i stvaranjem uslova za demokratske i fer izbore. To iz dana u dan u očima prosječno obaviještenog građanina Crne Gore kvari sliku o Evropi i „evropskim vrijednostima“.
Na koji god kriminal aktuelne vlasti udarite, izgleda da u krajnjem udarate na interese moćnih zapadnih zemalja i oligarhija koje su ovakvu vlast instalirale u Crnoj Gori. Zato se niko u tom „civilizovanom i demokratskom“ svijetu ne buni protiv očiglednog i bahatog kršenja Ustava i zakona i privatizovanja države od strane prve familije. Oni koji [...]
U pravno uređenim državama, koje drže do sebe, najvažnije je uspostavljanje i poštovanje sistema vrijednosti. Odnosi u društvu, vertikalna i horizontalna prohodnost i cio život društva treba da se odvijaju po njemu. Ovom režimu sistem vrijednosti nije potreban jer kada bi postojao onda bi režim bio u opasnosti. Zato je civilizovan život u Crnoj Gori postao nemoguća misija.
Ako ikada porastemo i razmislimo, vidjećemo da smo upravo tu gdje smo zato što živimo u državi u kojoj niko ne zna da prihvati odgovornost i prizna krivicu za stanje u kojem se nalazimo
Dolaskom određenih režima, uz svesrdnu pomoć Zapada, na političku scenu država bivše SFRJ, počela je revizija istorije. Sledbenici poraženih snaga nastavili su tamo gdje su stali njihovi prethodnici. Vjetar koji im duva u leđa dolazi sa Zapada, koji nikada neće oprostiti poraz koji su Rusi nanijeli zapadnoj alijansi. Svjedoci smo pokušaja da se Njemačka moralno [...]
Veoma je važno, ako ne i najvažnije, ali i najteže u životu jednog čovjeka da bez stida može i sebi i drugima da pogleda u oči. Svi mi živimo svoje živote, i borimo se da ostvarimo neke svoje ciljeve, pa iako znamo da je to vrlo često nemoguće.
Ponovo sam se, po ko zna koji put, uvjerio koliko je Bog bio izdašan kada je Crnoj Gori darovao nestvarnu ljepotu. Da li su oni kojima je palo u dio da upravljaju Crnom Gorom svjesni te ljepote?
Dovoljno je pročitati imena državnih funkcionera i službenika koji su u vrijeme mandata Mila Đukanovića i Duška Markovića od države dobili kredit ili stan po povoljnim uslovima, pa shvatiti zašto se prema Crnoj Gori odnose kao prema privatnoj prćiji.
Mnogo je onih koji se pitaju zašto opozicija u Crnoj Gori dosad nijednu započetu bitku nije mogla zajedno dovesti do kraja. Odgovor je više nego logičan. Zbog prodanih duša. Zbog sujeta i malo ćara, zbog pohlepe i potrebe pojedinaca da se što prije dočepaju pozicija koje će njima i samo njima donijeti ličnu korist
Iz snimaka telefonskih ragovora visokih državnih funkcionera koji se poslednjih nedjelja pojavljuju u medijima jasno se oslikava karakter ličnosti, ali i vlasti koja trideset godina vrši teror nad građanima Crne Gore.
Demokratija jeste volja većine, ali i sistem političkog pluarizma kao pokretačka snaga napretka. I trideset godina poslije uvođenja višepartijskog sistema u Crnoj Gori sve liči na kliničko-psihijatrijski eksperiment, a ne na civilno humanističko društvo. Najprimitivniji i najgori poriv kod ljudi je onaj da vladaš nad drugim ljudima, još kad se na to doda kompleks, eto ti diktatora.
Domaći i strani fašisti se i u Crnoj Gori žele sakriti iza svog fašizma tako što će Srbe optužiti da su fašisti, agresori, zločinci i remetilački faktor. I ne samo da nam pripisuju ove etikete, već uporno traže da sve te monstruozne laži prihvatimo kao istine. Mi im, izgleda, služimo da bi se imali na kome iživljavati.
„Dok je god opozicija ovako razjedinjena vlast može mirno da spava.“ Ovim riječima mi se obrati vjerni glasač opozicije, razočaran fijaskom nedavnih protesta u Podgorici. I ja sam razočaran nejedinstvom opozicije, saglasih se s njim, ali ova vlast će se brzo raspasti kao trula i trošna građevina koja ne može da izdrži težinu vlastite truleži.
Da nijesu svojevremeno uvedene sankcije, možda Milo ne bi započeo šverc cigareta (i svega ostalog), pa ne bi bio ucijenjen, pa nam danas neprijatelji ne bi kuću uređivali. Ili da nije onda Aco govorio pred Skupštinom (učestvujući u klasičnom državnom udaru), možda Milo nikada ne bi postao premijer, pa danas ne bi morali da branimo svoje pravo na vjeru i molitvu od njegovog političkog bezumlja. Da smo mi bolji, možda bi svima bilo bolje... Da nas ima...
Ponekad, ali baš ponekad, ispratim neku od političkih emisija na režimskim medijima. Oni koji imaju snage da pogledaju do kraja kažu da to nijesu informativne kuće već štabovi DPS-a. Funkcionalno i praktično predstavljaju propagandno-agitatorski centar stranke na vlasti. Kada slušam s koliko poltronstva pravdaju sve što režim radi, a istovremeno s koliko mržnje dočekuju lidere opozicije i komentarišu njihove aktivnosti, naročito one koji predstavljaju srpsko biračko tijelo, pitam se: „Obraz. Šta to bješe?“
Te, sada već daleke 1997. godine, stajao sam na stepeništu stare zgrade Glavnog grada Podgorice i obratio se masi od tri hiljade demonstanata, koji su protestovali zbog nasilne smjene tadašnjeg sekretara za upravu Podgorice Nevena Gošovića. Ispred mene je stajao kordon do zuba naoružanih specijalaca. Nekoliko godina kasnije, jedan od njih mi je rekao da ih je u zgradi bilo nekoliko stotina. Upravo tada su počele podjele u Crnoj Gori po svim šavovima, a cilj smjene sekretara Gošovića je bio da se izborom novog sekretara stvore pretpostavke za krađu te godine održanih predsjedničkih izbora
Odluka da se lideri DF-a Milan Knežević i Andrija Mandić u režiranom procesu nazvanom „Državni udar“ proglase krivim bez dokaza tipičan je primjer kako se diktatori obračunavaju s političkim neistomišljenicima uz obilatu pomoć stranih mentora koji su ih doveli da štite njihove interese
Na vlasti u Crnoj Gori su najobičniji poltroni koje nam Zapad potura i koji rade isključivo u korist njihovih interesa, a na štetu naših nacionalnih interesa. Zato i drže Đukanovića. Briga Zapad što narod živi u bijedi i nemaštini. Njih demokratija ne zanima, dok poslušnik radi za njih. Zato ima odriješene ruke da radi šta hoće sopstvenom narodu. Kriminal, korupcija, pljačka, sve to Zapad ne interesuje. Zato proganjaju rodoljube i patriote koji se stvarno iskreno bore za interese našeg naroda i države
U Crnoj Gori doduše ima i onih koji od ovog inače unosnog zanimanja ne ostvaruju nikakvu korist za sebe, osim psihološkog samozacjeljivanja kompleksa i pokušaja sebeuzdizanja, želje da se postane „važan“ u društvu, da se pripada klanu, sferi uticaja, da se ma kako artikuliše sopstvena uloga.
Ako ne poštujemo tuđu, ne možemo poštovati ni svoju slobodu. Neka je moje shvatanje slobode nekome besmisleno. Meni nije. Ako treba da je sa nekim dijelim, dijeliću je sa onima do kojih mi je stalo. Neću da živim u državi u kojoj moram biti sluga režima, da bih živio život kako dolikuje čovjeku. Neću da prodajem vjeru za večeru, za sve privilegije ovoga svijeta.
U Crnoj Gori tri decenije nema ni zračka svjetlosti. Sva je svjetlost pobjegla sa zemlje na nebo i ostavila nas da tumaramo u mraku, a ipak, mi proganjani, šikanirani i zlostavljani pokušavamo odbraniti svoju zemlju. Jaki u nadi i vjeri, snažno vjerujemo u skoro svanuće dana koji će rastjerati tamu koja se uvukla u sve pore našeg društva.
Једном давно стари столар Ђепето начини дрвеног лутка и назва га Пинокио. Као дјеца у позоришту лутака смо гледали како би Пинокију, кадакоју лаж изговори, нос бивао све већи и већи. Родитељи су причу о Пинокију користили да своју дјецу од малена уче да не лажу. Нигдје као на грађанским протестима не можете осјетити дух нашег народа
Kako nijesam polagao vozački ispit, nikada nijesam ni vozio. Od prevoznih sredstava najčešće sam koristio bicikl i svoje noge, koje me, Bogu hvala, i danas dobro služe. Ovakav način života mi je pomogao da više budem u kontaktu s običnim ljudima. Tako me i ovih dana dok šetam podgoričkim ulicama prepozna i pozdravi poneki prolaznik, a neki se duže zadrže postavljajući mi često pitanja na koja nemam odgovor
Ono što se u Crnoj Gori, međutim, teško ili nikako ne oprašta, uprkos prethodno naglašenoj političko-etičkoj „fleksibilnosti“, jeste ako vođa, koji po pretpostavci treba čvrsto i „muški“ da stoji iza svojih dobrih ili manje dobrih riječi i djela, bude uhvaćen u sopstvenim lažima.
Cijela Crna Gora s nestrpljenjem čeka kada će se konačno pojaviti Milova torba koju najavljuje Duško Knežević. Koliko je teška i koliko Migovih koverti u nju može stati pitanje je s kojim Crna Gora odlazi na spavanje, čekajući da li će se narednog dana pojaviti torba puna para.
