Pošto nikako ne može da riješi probleme u Crnoj Gori, prvenstveno zato što je on sam njihov osnovni generator, Milo Đukanović je krenuo da sređuje stanje po okruženju. Ovo tim prije što nikako ne može da se odvikne od svoje višegodišnje pozicije premijera, pa sad aktivno premijeriše van Crne Gore, volonterski, u namjeri da, kako reče, pomogne.

A, u stvari, da suštinski ostane i dalje premijer, a Marković bude samo formalno. Uostalom, ništa čudno, jer su građani upravo takvu režiju i podjelu kolača vlasti i očekivali.

Ali je ipak neumjesno da režimski mediji servilno kače Đukanoviću novu funkciju, “doskorašnji premijer”. Tako Crna Gora sad ima jednu zemlju a dva premijera, stvarnog iz sjenke, i fiktivnog. Pritom je Đukanović očigledno preuzeo na sebe obavezu da komunicira van Crne Gore, a Marković da otputuje, na primjer, do na Goricu, u posjetu CANU, i održi rodoljubivo predavanje otkrivajući toplu vodu kako je CANU crnogorska.

A Đukanović pravi probleme Crnoj Gori, i istovremeno bi da navodno riješi probleme između Srbije i Hrvatske. Zato pravi sebi promociju u njemu često mrskom Beogradu, veličajući saradnju sa Srbijom. Tako se iz Beograda založio i da riješi probleme Srbije i Hrvatske, da Hrvatska ne ometa Srbiju na putu ka EU, ista ona Hrvatska, koju je tako zdušno mrzio da mu se zbog šahovnice ni šah nije igrao.

Naravno, kad ode u Hrvatsku tamo će pozvati Srbiju na razumijevanje prema Hrvatskoj, i tako sve ukrug, poznatom stazom duplih aršina, na kojima je i opstajao svih ovih godina.

Đukanović pritom problem u Crnoj Gori ne vidi u sopstvenoj vlasti, kojom već godinama porobljava državu, nego okrivljuje mrske mu protekle vjekove, koji mu smetaju da Crna Gora bljesne kao pravna država. A tu su, po njemu, krive konkretno ekonomska zaostalost i nestabilnost, pri čemu namjerno previđa da je i za jedno i drugo u Crnoj Gori glavni krivac on, jer je stvorio državu nepotizma, građanske nesigurnosti, obračuna mafijaških klanova, korupcije, lažnih državnih udara, uz prazne opozicione klupe u državnom Parlamentu.

Založio se i za rješavanje problema nestabilnosti na Balkanu, a Crna Gora kojom rukovodi je najnestabilnije područje zahvaljujući upravo njemu i njegovom stilu vladavine silom, pravnim nasiljem, ucjenama i nepotizmom.

I najnoviji apel “doskorašnjeg premijera” da Srbija mora u potpunosti razjasniti ubistvo premijera Đinđića predstavlja novi dokaz licemjerja, jer se svih ovih godina lično nije potrudio da se razriješi ubistvo Duška Jovanovića u Crnoj Gori, i mnoga druga ubistva, na šta su ga pozivale sve međunarodne institucije, i Crnu Goru obilježavale kao državu bez vladavine prava i sigurnosti građana.