DNP je u obavezi da prokomentariše poziciju Đukanovića na proteklim predsjedničkim izborima, jer se, kako je rekao: „borio sam protiv svih“. Ali DNP želi da smanji njegov doživljaj samoće podsjećajući ga da on, u stvari, realno gledano, i nije bio previše sam. Iza sebe je imao samo policijske javne i tajne službe, uz direktne usluge mafijaških struktura. Imao je samo DIK, samo sudove i sve podređene institucije, upregnute u projekat iznuđivanja nečiste pobjede u zarobljenoj državi. Nije bio sam ni zbog ogromnih para koje je urvao na kupovinu glasova siromašnog biračkog tijela preko svojih plaćenika, koji su bestidno davali pare da se izađe i glasa, ili da se ne izlazi, što je već oprobani dio kombinatorike.

DNP podsjeća Đukanovića da nije bio sam ni zato što su s njim bili i svi građani iz javnih službi i administracije na državnom nivou i u opštinama gdje ima vlast. Svima njima je preko svojih poklisara bukvalno poslao naredbu, kao maloj djeci, o čemu bruji sva Crna Gora, da moraju 15. aprila glasati čak ranom zorom, od sedam do osam. A takva direktiva za rano glasanje služila je da njegovi popisivači posle uredno zivkaju na telefone sve spavalice, koje nijesu izašle u cik zore. Pritom je sve bilo izrežirano, uz umivene izjave o slobodnom glasanju i žarkoj ljubavi građana prema velikom Vođi.

Ali, da ne pada snijeg da pokrije brijeg, najbolje se vidjelo po fijasku same atmosfere oko pojavljivanja Đukanovića među svojim obožavaocima da im uhvati muštuluk da su, eto, opet časno i pošteno pobijedili mrsku im opoziciju.

Atmosfera, na kojoj bi mu pozavidio i Kim Džong Un lično, čupanja za ruke od strane dežurnih idolopoklonika i poltrona, aplauzi i kompletna ikonografija, sve je djelovalo otužno i jeftino. Svi prisutni su i sami dobro znali kako su preko hiljadu i jedne mućke došli do rezultata. Ali su svi bili i odlučni u namjeri da odglume časnu pobjedu pred kamerama, i da preko nečasnih rabota trče svoj počasni krug.

Sama slika ispijanja šampanjca u slavu i čast Vođe pretvorila se u komediju. Ali bez Duška Markovića, koji se negdje kao dugme zagubio po i dalje virtuelnom putu Bar – Boljare, i nije došao na slavlje svog Vođe, s kojim je očigledno u finim odnosima. A i bojao se da će ga izviždati Milova strana, jer Duškova i nije bila baš presrećna ustoličenim protivnikom u vlasti. Uglavnom, predstoji popriličan duel sadašnjeg predsjednika i premijera, koji će mu blokirati želju da iz fotelje predsjednika vlada Vladom.

Tokom prenosa isforsiranog slavlja, svi prisutni, pa i televizijski gledaoci, doživjeli su scenu strave i užasa, kad se Branimir Gvozdenović dohvatio flaše šampanjca, i umalo se udavio od pjenušave tekućine, koja je prštala na sve strane. Sve se, Bogu hvala, dobro svršilo po njega. A sin novog-starog, već arhaičnog predsjednika, Blažo, sve vrijeme je nešto gledao u plafon, kao da već broji koliko će još vjetrenjača dići po Krnovu kad mu je tata sad predsjednik. Milan Roćen se, naravno, pravio nevješt kao da nije odavde, uz nezainteresovanu grimasu, a svak zna koliko je smutio poslova za Milove nasilne pobjede. Bio je tu i sin Gvozdenovića, pa su tate tako najavile da će njihova dječica u dogledno vrijeme pokušati da zamijene očeve na funkcijama u kraljevini Crnoj Gori. Uz Đukanovića su bili i DPS-petlići, na čijim licima se očitovala ista misao bolesnog karijerizma: da će ga neko od njih naslijediti kad tad. Bio je tu, naravno, i vjerni koalicioni, Andrija Popović, raznježen kao da je u vaterpolu postigao pogodak s gola na gol protiv Rusije.

Vrhunac svega na proglašenju “pobjednika” bile su Filipove zblanute grimase, koje preko društvenih mreža i dalje uveseljavaju cio region i šire, uz pitanja šta je Filip htio da kaže, ili prećuti. I da li se nada novom dijeljenju karata, pri čemu će i za njega ostati neka funkcija, makar novog predsjednika partije, da mu ne bude previše dosadno. Ali, posle Duška Milo više nikom ne vjeruje.

Uz sve ovo, kao istureni igrač u TV-debati, nesebičan licemjerni doprinos dao je mlađani Andrija Nikolić, čestiti novinar Javnog servisa, koji je u mini-prelaznom roku ekspresno uskočio u poslaničke klupe DPS-a. Debatujući na RTCG iste večeri, pokazao je toliko otužnu glumu, slijepo imitiranje ljubljenog Vođe, pogađajući mu čak i intonaciju i grimase do neviđene bljutavosti i mimikrije rasnoga kameleona.

Cjelovit zaključak DNP-a oko predsjedničkih izbora u Crnoj Gori svodi se na već poznatu, a tačnu misao da svaki narod ima Vođu upravo kakvog i zaslužuje. Zato DNP poručuje građanima koji su ga glasali, ili nijesu uopšte izašli na izbore, pa mu time pomogli: „Tražili ste, gledajte“. Crna Gora je opet napravila iskorak unazad. Jer njoj tako očito i treba, mazohistički nastrojenoj, uz devizu: „Što gore, to bolje.“