Nedeljnik u novom broju otkriva Izvještaj koji je izdalo Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije od 26. aprila 2006. godine u kojem se navodi da su Migo Stijepović i Veselin Mujović učestvovali u krađi glasova za referendum o nezavisnosti Crne Gore.

„Operativnim radom na terenu došli smo do saznanja da pripadnici operativne grupe Aca Vukotića, čiji su članovi Hrvoje Barjaktarević, Slavoljub Lekić, Veselin Mujović i drugi, na teritoriji republike Srbije organizovano vrše kriminalna djela: krijumčarenje opojnim drogama, falsifikovanje isprava, krivična dela sa elementima nasilja (iznude, ucene), što je bio razlog da se od strane Uprave prema odrežđenim licima preduzmu mere andzora i snimanja telefonskih razgovora iz člana 232 stav 1, tačka 3 Zakonika o krivičnom postupku“, navodi se u izvještaju.

mup-srbije-stijepovic-krađa-glasova

U daljem tekstu navodi se da je policija došla do saznanja da se Hrvoje Barjaktarević bavi falsifikovanjem isprava i da je svaku ličnu kartu plaćao 200 evra.

Dana 26. aprila 2006 legitimisan je i Veselin Mujović kod kojeg je nađen pištolj što je bio razlog za privođenje, kaže se u izvještaju.

Tokom informativnog razgovora saznalo se da se sreo sa Hrvojem Barjaktarevićem koji otkupljuje lične karte po cijeni od 200 evra od Crnogoraca koji žive u Srbiji a imaju pravo glasa sa ciljem da ne glasaju na referendumu.

Barjaktarević je trebalo da skupi da skupi 100 ličnih karata do prvog maja i da ih ponese u Podgoricu, i da ih, kako navodi policijski izvještaj „da preda izvesnom Migu Stijepoviću, ministru u Vladi Crne Gore koji će mu zauzvrat isplatiti 250 evra po svakoj donešenoj ličnog karti“.

Kako se dobila nezavisnost

Nedeljnik analizira situaciju uoči referenduma navodeći da su u to vrijeme u Crnoj Gori postojale dvije političke struje, a u Srbiji čak tri. U Crnoj Gori je bila struja za nezavisnost – predvođena Milom Đukanovićem, i oni koji su bili za zajednicu sa Srbijom – predvođeni SNP-om. U Srbiji su postoje tri struje: Koštuničina – koja je bila za zajedničku državu, dio DOS-a – koji je bio za „obnovu suvereniteta Srbije“, ili kako ih je nazvao jedan od sagovornika Nedeljnika sepratisti, i treća – Đinđićeva, koji se držao umjereno i konstruktivno prije svega prema EU.

U to vrijeme mnoge je iznenadilo Koštuničino držanje i kako je on brzo pristao na sporazum o stvaranju nove državne zajednice Srbije i Crne Gore, navodi dalje Nedeljnik. Dva dana prije potpisivanja sporazuma Koštunica se sreo sa Havijerom Solanom. Šta je Solana tada mogao obećati Koštunici, ne zna se, ali se naslućuje kroz njihov prvi susert nakon referenduma u Crnoj Gori, te Koštunicino vanredno iznervirano ponašanje i neobjašnjeno Solanino „Nije bilo do mene.“, stoji u Nedeljniku.

Međutim, nakon referenduma postalo jasno da Srbija bez Crne Gore neće moći da sačuva KiM.

„Najveći pobednik je postao Milo Đukanović koji je još ranije shvatio da se njegova pozicija u svetu gradi u odnosu na Srbiju, ili preciznije: koliko je protiv Srbije“, navodi Nedeljnik

Razbijanje SRJ dogovarali Vukašin Maraš i britanska obavještajna služba

Razbijanje SRJ dogodilo se, kako navodi Nedeljnik, deset godina uoči nezavisnosti Crne Gore, kada su se u hotelu „Jugoslavija“, u januaru  1996. godine sreli po prvi put Vukašin Maraš – šef crnogorske obavještajne službe i Džozef Bazbi – šef britanske obavještajne službe To je bilo nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a uoči krize koja će izbiti na Kosovu i Metohiji.

Nedeljnik takođe navodi da su pripreme za Peti oktobar vođene iz Crne Gore. Prema izvještaju DB-a Srbije čak 42 visoka službenika i analitičara su radili za crnogorsku obavještajnu službu.

barjaktarević-izvještaj

Milan Roćen lobirao Ruse

Drugi korak za pripremu crnogorske nezavisnosti vodio se u inostranstvu, na početku u Londonu preko Bazbija, a drugi u Moskvi gdje je najvažniju ulogu odigrao Milan Roćen. On je napravio sjajne kontakte u Moskvi tako da su Rusi godinu dana prije referenduma kupili Aluminijski kombinat a poslije nezavisnosti ubacili 350 miliona evra ruskih tajkunsko-političkih para, navodi Nedeljnik.

Srbija je mogla da učini više da spasi zajednicu SRJ

Ljudi iz bezbjednosnog aparata danas znaju da je Veselin Mujović bio glavni čovjek iz Crne Gore za kupovinu glasova u Srbiji, navodi Nedeljnik.

„Ali ko nam je kriv što nismo odmah objavili ili uložili novac u suprotno“, kaže se dalje. Prema navodima Predraga Bulatovića, kaže Nedeljnik, Boris Tadić je bio tajno na strani političke struje u Crnoj Gori koja je borila za opstanak državne zajednice. Tadić je na sastanku sa Vojislavom Koštunicom i Aleksandrom Nikitovićem rekao da mora da se obezbijedi 50 miliona evra i da bi im Svetozar Marović pomogao za taj novac.

Koštunica je izjavio da Srbija nema taj novac (ipak, kako primjećuje autor Nedeljnika: toliko vrijedi jedna luksuzna vila) kao i da sve drže pod kontrolom Vojin Lazarević i Milan Beko.

Danas niko ne može da potvrdi da li je Marovićeva ponuda bila lažna. Međutim, kako navodi Nedeljnik, njihovi sagovornici su im rekli da je tada bilo „vrlo teško operisati u Crnoj Gori, jer je Beograd bio izbušen ljudima iz bliskog Đukanovićevog okruženja“.

„Protiv nas je bila država, crnogorska mafija. U policiji su imali svoje ljude. Jednostavno, nije bilo vremena da se reaguje“, kazao je jedan od sagovornika.

Kupovina glasova građana Crne Gore u Srbiji više nije tajna

Policijski izvještaj navodi da su nakon pretresa stana Hrvoja Barjaktarevića, koji se bavio falsifikovanjem dokumenata pronađene lične karte, saobraćajne dozvole, dakle identifikacioni dokumenti. Pronađen je takođe i pečat MUP-a Srbije.

Podsjetimo da je Barjakterević poznavao Veselina Mujovića koji je bio glavni za kupovinu ličnih karata u Crnoj Gori, a koji je imao zadatak da lične karte, koje će mu dostaviti Barjaktarević, donese u Crnu Goru i preda Slavoljubu Migu Stijepoviću.

zabiljeska2-barjaktarevic

Odnos Rusije i EU, mogući diplomatski propusti

Odnos Rusije prema situaciji izgledao je ovako: Putin još nije imao onoliko moći koliko je ima danas. Vjerovao je da su Koštunica i pogotovu Tadić prozapadno orijentisani, a da sesa Milom Đukanovićem ne može pregovarati. Ipak, to se pokazalo kao ljučna greška Moskve, pogotovo s obzirom na to da je nakon vještog Roćena srpska diplomatija u Rusiji ostavila njegovu zamjenicu Jelicu Kurjak. Aleksandar Simić, nekadašnji savjetnik premijera Srbije i jedan od važnijih ljudi u trenucima razdvajanja, ocjenjuje da jeEvropska unija tada mogla biti saveznik zajednice, te da je greška što se propustila prilika da se EU jasno izjasni u pitanju da li je njen interes da se proces intagracije u EU počinje dezintegracijom.

Protivnici Državne zajednice imali su puno pravo kritike zbog činjenice da nijedna zadata obaveza nije ispoštovana. Ovome je u najvećoj mjeri doprinio DPS i plan za izmještanje institucija u Podgoricu. Naime, bilo je planirano da se Ustavni sud SCG izmjesti u Podgoricu, što su Crnogorci uporno izbjegavali.

U sprovođenju referenduma, Crna Gora je isključila sve građane koji imaju prebivalište u Srbiji, da bi se na kraju došlo do kompromisnog rešenja o uslovu 55% izlaznosti u odnosu na standardnih 50% – 1 od izašlih birača. Srpski blok je tada najavljivao bojkot, a Andrija Mandić i danas je spreman da podsjeti kako su za bojkot tada imali podršku Havijera Solane. Rezultati izbora bi se, u tom slučaju proglasili nevažećima, uvjeravao je Solana. Ipak, Mandić i Srpska narodna stranka nisu dobili podršku za planirani bojkot.

Predrag Bulatović, tadašnji lider Socijalističke narodne partije, bio je uvjeren u očuvnje zajednice. „Uz pomoć zapadnih zemalja, uz pomoć organizovanog kriminala u Crnoj Gori i regionu i prije svega, SAD-a, učinjeno je da se izbori pokradu (…) Na kraju je razlika koja je odlučila iznosila 1.400 glasova, a mi smo kontrolom džakova isto veče samo u Podgorici našli 600 na manje od trećine izbornih mjesta, nakon čega je František Lipka svojim tzv. zlatnim glasom prekinuo kontrolu.“

Konačni rezultati referenduma (za nezavisnost glasalo 55% izašlih birača, odnosno nešto malo više od upisanih 47%) daju za pravo ocjeni da su zagovarači očuvanja zajednice napravili ključnu grešku prihvatanjem do tada neviđenih pravila održavanja referenduma.

Izvor: IN4S