„Život je nalik na olimpijske igre: jedni trguju, drugi gledaju, treći se bore.“(Pitagora)

Ideja o probuđenom građaninu, koji će samosvjesnim aktivizmom oboriti diktaturu u Crnoj Gori, premda teorijski privlačna, u praksi je sasvim neodrživa i utopistička.  Ni u mnogo razvijenijim društvima od našeg promjene ne nastaju otporom građanske svijesti, ukoliko taj otpor nije jasno politički, pa, ako hoćete, i partijski artikulisan. U crnogorskim uslovima, ideja „građanskog otpora“ je dodatno iskompromitovana brojnim faktorima: odsustvom široke, autonomne akcije civilnog sektora kao medijuma koji bi trebao kritički da kanališe javnu volju i mnjenje, nepovjerenjem prema aktualnim eksponentima civilnog društva (čast izuzecima!) čija „kritika vlasti“ obično završava „kohabitacijom sa vlašću“, frivolnošću tzv. „intelektualne elite“  koja, svih ovih godina društvene i političke tiranije, nije pokazala ni zrnce građanske hrabrosti.

Postoji još jedan važan činilac koji u mnogome delegitimiše inicijatore ideje „građanskog bloka“ kao nosioce budućih promjena: riječ je o jednom vidu provincijalnog egoizma i palanačke  demagogije, koja pod plaštom „građanske prosvećenosti,“ pokazuje otvoreno neprijateljstvo, animozitet i netrpeljivost prema trenutno najznačajnijem dijelu opozicione scene u Crnoj Gori, oličenoj u partijama koje čine Demokratski front. Označiti najbrojni dio opozicionog tijela „retrogradnim snagama“ i „najgorim dijelom opozicije“ u trenutku kad su te snage ušle u otvorenu i beskompromisnu borbu sa režimom, predstavlja, blago rečeno, politički oportunizam i, svjesno ili nesvjesno, paktiranje sa vlašću.

Na istom fonu treba razumjeti naglo probuđenu potrebu dijela opozicije i „nezavisnih“ medija za društvenim dijalogom koji će navodno dovesti do slobodnih i fer izbora. Premda je i političkom laiku jasno da nagodbe sa kradljivcima izbora mogu uroditi samo još jednom izbornom prevarom, „kabinetska mudrost“ iznova insistira na kompromisu, nastojeći tako da politički trguje i profitira na opravdanom buntu naroda.

„Slobodni smo, ne kada pričamo o slobodi, već kada je praktikujemo.“ zapisao je Vilijam Fokner, dok Viktor Frankl konstatuje da mu je draža „opasna sloboda, nego mirno i sigurno ropstvo.“
Postoje okorjeli podanici i podanici po profesiji. Izlaz iz diktature ne donosi „aktivno“ podaništvo koje će pregovorima „ubijediti“ vlastodršca da se odrekne poluga moći. Diktature se ne obaraju dijalogom u zarobljenim institucijama sistema. Diktature ne smjenjuje građanin bez identiteta ili, još gore, fingirani građanin koji, pod plaštom građanstva, emanira podjele, mržnju i šovinizam. Diktature može da pobijedi samo uporan, nenasilan otpor cjelokupnog naroda koji je u sebi razobličio i prevazišao vještački izazvane nacionalne diobe i podjele. Upravo u ovom „vaspitanju za protivrječje i otpor“ prema svemu što je „neprihvatljivo, nepodnošljivo“, krije se po Adornu  „jedina prava konkretizacija zrelosti“  jedne istinski slobodne, demokratske svijesti.

Riječ „bunt“ je njemačkog porijekla i izvorno označava „savez“. Demokratski front je svojim protestima pokrenuo proces političkog objedinjavanja i subjektivacije narodne volje koju su  „dežurni mudraci“ do sada  prezentovali kao inertnu, nezainteresovanu, te kroz povratnu reakciju istog ideološkog refleksa, oplakivali njenu nezrelost i nedoraslost za društvene promjene. Sada kad je proces promjena nezaustavljivo krenuo, ideolozima „građanskog bloka“ ostaje, ili da i dalje „posmatraju i navijaju“ kao profesionalni podanici, ili da se odupru samoskrivljenom ropstvu i okuse slobodu. Ideja „trećeg puta“ odavno je okončala svoju „pozitivnu“ misiju na političkoj mapi Crne Gore. Treba, dakle, prihvatiti savez slobode i treba se boriti, jer se jednom probuđena sloboda ne može opstruirati, niti se sa istinskom slobodom može trgovati.

Autor je funkcioner Demokratske narodne partije

 

Izvor: ,,Vijesti”