I dok cijeli svijet zuri u Trampa, niko ne primjećuje pokušaj puča u Crnoj Gori. Vladini mediji histerično opisuju ono što nadležni državni tužilac naziva „paklenim planom“: pučisti su trebali da na dan izbora 16. oktobra upucaju 10 do 30 pripadnika opozicije, svi prerušeni u policajce a da bi diskreditovali vladu.

No tu nije kraj: oni su trebali pride da ubiju i premijera Mila Đukanovića, da bi posle mogli da pričaju kako su spriječili najduže trajućeg vladara u Evropi da utekne. Sve servirano kriptičkim potvrdama srpskog premijera, posjetom Beogradu šefa ruskih tajnih službi – i državnom tužiocu je sve kristalno jasno: uhapšeni Srbi su hteli da izvedu puč direktno pred ulazak Crne Gore u NATO, komandovali su „ruski nacionalisti“ i „jedan opoziciona grupacija“. Tužilac misli na najveći opozicioni blok DF, „Demokratski Front“.

U Podgorici, u jednom poprilično uskom i vrlo preglednom lokalu, se srećem sa jednim od osumnjičenih političara DF-a. Ja ni jednoj strani u ovoj priči ne vjerujem. I stoga želim da ga vidim svojim očima:

Milan Knežević. Čovjek se oseća srpski. Iznad njegove glave slika jednog srpskog osvajačkog pohoda. On odbija projekat „crnogorski jezik“ odlučno. Ja sad moram da pitam Kneževića: da li ste Vi planirali puč? Knežević vrišti od smijeha. Što mene zapanjuje. Pa zar Vas ne može svakog momenta vlast uhapsiti? Knežević, 36-godina, se od smijeha hvata za stomak: „To Vam je mrtva trka između mene i jednog starijeg opozicionog kolege! Mi svo vam mala zemlja, ali sa veljim državnim udarom!“ Kune mi se da ne poznaje uhapšene.

Pa nabraja očigledne nelogičnosti: do sada su među optuženima samo stranci a jedan od oba „organizatora“, riđobradi borac protiv Ukrajine koji se odaziva na ime Sinđelić, koji se dobrovoljno uputio u crnogorski kazamat, što je više nego smiješno. Birači su u sred izbornog dana informisani o pokušaju puča, što je „Đukanoviću donijelo 2-3 mandata u parlamentu“. Jedino što je istina, da je bilo planirano ubijanje vođstva DF-a. Proćelavi srbista optužuje Đukanovića da je izmanipulisano i referendum o nezavisnosti 2006.

Na ime Knežević sam naletio već u septembru, kad sam istraživao tajanstveno osnivanje „Saveza neutralnih država“. On tvrdi da je „Lovćenska Deklaracija“ i stvarno potpisana i to od srpskih političara iz Srbije, Makedonije, Srbo-Bosne a sa sve jednim ruskim političarem kao „garantom“. Ovaj protivnik NATO-a kaže da su NATO bombe 1999 ubile više Crnogoraca nego Srba. Pitam: a što su onda pro-NATO partije pobijedile na izbrorima 16. oktobra? Knežević: „Jer nam NATO nije bio glavna tema.“

Moj utisak: Knežević se bavi politikom jer mu to predstavlja i veliko zadovoljstvo. Da li vjerujem da je on –da bi došao na vlast- htio da masakrira svoje podržavaoce? Iako iz njegovih očiju sija sve samo ne nevinost: teško! Da li vjerujem da su se pro-ruski veliko-srpski ludaci angažovali, a sve jedno od koga: bez problema! Da li vjerujem da je Đukanović htio da režijom puča produži svoju 25-godišnju vlast: itekako! Čovek je bezprizoran, čak je naredio da se jedna aktivistkinja, koja se bori protiv korupcije, izbruka objavljivanjem navodnog psećeg pornića.

Sad bi trebalo da se aktivira EU. Crna Gora je kandidat za članstvo u njoj. I Knežević je za EU. Najnoviji Godišnji izveštaj o napretku zvuči principijalno pozitivno. U jednoj tački se posve slažem sa Kneževićem: on kaže da je veoma loš signal „kad EU državu poput Crne Gore naziva primjernim kandidatom za članstvo u EU: ovakva EU će se raspasti prije nego što Crna Gora u nju uđe.“

Autor: Martin Leidenfrost (Lajdenfrost)

Prevod: Mirko Vuletić

IN4S