Da se kojim slučajem raspiše globalni konkurs za najuspješniju državnu pljačku, obmanjivanje i pustošenje države i njenih građana, Vlada Crne Gore bi bez sumnje odnijela ubjedljivu pobjedu, ostavivši drugoplasiranog kandidata daleko iza sebe.

Za ovako visoko rangiranje nesumnjivo opredeljujući faktor bio bi jedinstvo njenih članova u brutalnoj otimačini svih državnih resursa, uvijenoj u celofan milomontenegrinskog patriotizma i državništva. Dodatni kvalitet svakako bi doprinio i zaprepaščujući razvoj vještina, od kojih se posebno ističe brižljivo uvježban vokabular i horski ujednačen, gotovo hipnotišući tonalitet glasa svakog ministra montenegrinske Vlade ponaosob.

Jučerašnji  nastup Zorana Pažina, potpredsjednika Vlade supstituta Markovića, ministra pravde i kulture, člana Savjeta za vladavinu prava, Savjeta za zaštitu od diskriminacije, Savjeta za unapređenje poslovnog ambijenta, Državnog savjeta za sprečavanje zloupotrebe droga, Savjeta za članstvo u NATO, Kolegijuma za pregovore o pristupanju EU, Nacionalne investicione komisije, Komisije za raspodjelu dijela sredstava tekuće budžetske godine, Savjeta za privatizaciju i kapitalne projekte, Koordinacionog tima za upravljanje u vanrednim situacijama i Vijeća za nacionalnu bezbjednost… još jednom je pokazao kako se budističkom smirenošću, lakonskim odgovorima i knjiškom potkovanošću prikriva sopstveno beščaće i održava maska hladnokrvne  oholosti, zahvaljujući kojoj godinama gradi uspješnu karijeru.

Ovaj kreator najzločinačkijih scenarija po kojima se vrši progon neistomišljenika i neprijatelja partije kojoj pripada, uz obilje floskula, kontrolisanih grimasa i bez ijednog valjanog argumenta negirao je ono što čitava Crna Gora zna, da je kao  jedan od glavnih pulena kriminalne družine Mila Đukanovića i Duška Markovića glavni ideolog takozvanog državnog puča zahvaljujući kojem je svojoj partiji namakao dovoljan broj glasova da opstane na vlasti.

Pored javnog časa o tome kako je biti najgori ministar pravde u istoriji Crnoj Gori, Pažin je još jednom dokazao zašto je osoba od posebnog povjerenja svoje partijske vrhuške. Poput svog šefa koji mjesecima frenetično ubjeđuje građane o svojim dostignućima koji se mjere dužničkom krizom sa javnim dugom od 65% bruto domaćeg proizvoda i višemilionskim zaduživanjima države gotovo na dnevnom nivou, ovaj pseudoministar pokušao je da glumom nevine kreature tužnog lica sakrije sopstvena nepočinstva i ulogu u obesmišljavanju čitavog pravosudnog sistema. Potvrdivši bez imalo srama i sa fanatičnom smirenošću da je sebi nakačio 15 funkcija zahvaljujući kojima prihoduje mjesečno više hiljada eura, i  to u momentu kada je stopa nezaposlenosti preko 21% od kojih veliki dio tog broja čine visokoškolci, potvdio je svu bahatost političko-društvenog sistema po mjeri DPS-ovih prvaka. Ujedno, ovakvim pristupom ovaj multipraktik pravnik je otkrio razlog zbog kojeg tako veliki broj mladih sa diplomom Pravnog fakulteta teško može doći do posla, a kamoli do nedostižne funkcije ministra u skorije vrijeme. Očito da pravilan raspored njegovih karakternih crta, oličen u beskrajnoj servilnosti i partijskoj disciplini, obezbeđuje kontinuirane usluge DPS-u – uslove koje očito nijedan od pravnika koji se nalazi godinama na Birou ne može da zadovolji.

Ipak, kako svako ludilo ima svoj kraj, i ovome koje traje tri decenije nazire se kraj. Političko-društvene devijacije koje su utemeljili članovi Đukanovićeve i Vlade njegovog supstituta Markovića, a  čiji su pojavni oblici brzinom svjetlosti pomjerili granice zdravorazumskog poimanja i paralisali svaki pokušaj normalnog života, čini se ipak da su dostigle svoj vrhunac. Zato je sve izvjesnije da višegodišnja dilema „da li sanjam il’ sam budan“, sa kojom se svakog jutra suočava prosječan građanin Crne Gore, prelazeći put od surove stvarnosti u frižideru do virtuelne zbilje koju plasiraju zvanično nezavisni domaći mediji, poprima obrise razrešenja u čijoj srži će biti sadržano pitanje: „Biti ili ne biti“! Kada se u zemlji ogrezloj  u kriminalu i siromaštvu podriju ekonomski, socijalni, moralni, politički temelji na kojima bitiše jedan narod, odbrana gole egzistencije postaće imperativ. Tada će pravdu dijeliti narodni sud, a posledice takvih presuda sve učesnike besomučnog razaranja države u liku Zorana Pažina injegovih saboraca, neće spasiti ni njihov gramzivi mentalitet.