Kada je američki farmer Joseph Glidden 1874. godine izumio bodljikavu žicu da bi ogradio svoje posjede, nije mogao naslutiti da će bodljikava žica postati političko oružje od najveće važnosti. Ona je u Drugom svjetskom ratu služila kao ograda nacističkih koncentracionih logora. Krajem prošle godine u Libanu su organizovane masovne demonstracije protiv sve većih nameta korupcije i loših uslova života.

U Bejrutu je zapaženo da je parlament djelimično ograđen bodljikavom žicom. Prije neki dan sam poslije dužeg vremena prošetao užim jezgrom Podgorice i bio užasnut činjenicom da su zgrade Vrhovnog državnog tužilaštva, predsjednika države i parlamenta ograđene nešto modernijim ogradama, koje su očigledno zamjena za bodljikavu žicu. Na ulicama nijesam primijetio demonstrante, pa čak ni manje grupe ljudi. Logično, postavio sam sebi pitanje: zašto se režim plaši naroda, ako sebe predstavlja narodnom vlašću? Odgovor je više nego jednostavan, a dao mi ga je jedan glasač DPS-a koji ovih dana učestvuje na litijama Srpske pravoslavne crkve u Podgorici: „Ne možeš ni zamisliti koliko se ova vlast nakrala, i kolika je vrijednost njihovog kapitala, koji su stekli otimanjem od države i njenih građana.“ Doživio sam to kao istinu, jer ko bolje od članova DPS-a može znati koliko se njihovo rukovodstvo obogatilo otimajući od naroda. Zato se čini logičnim da nije u prirodi diktatorskih i korumpiranih režima da brinu o narodu. Više je logično, što vrijeme prolazi, da se oni plaše naroda i brinu o kapitalu koji su stekli pljačkom. Naravno, u Crnoj Gori je nemali broj potomaka onih koje je Omer paša Latas opisao stihovima: „Dok je meni u kesi novaca, i u Crnoj Gori trgovaca, kojino su lakomi na blago, učiniću što mi srcu drago.“ Zato se plašim da ljubav koju naša Crkva ovih dana promoviše nije dovoljna da se izborimo protiv antihrista koji emituju neke druge vrijednosti, a prije svega mržnju. Jer, kao što se Hristos pojavio kao spasilac, tako su se u svijetu pojavili antihristi kao lažne Mesije koji imaju zadatak da ovladaju planetom.

A u tom njihovom naumu mali je korak između ograda ispred zgrada institucija sistema do bodljikave žice koje nas podsjećaju na vrijeme kada su nacisti pokušavali ovladati svijetom. Crna Gora 21. vijeka nijednu odluku kojom se opredjeljuje njena budućnost nije donijela bez ograda i zavođenja vanrednog stanja. To je najbolji pokazatelj da ona, nažalost, decenijama nema vlast izabranu voljom građana Crne Gore. Zato mi je žao režima koji se ograđuju bodljikavim žicama i tarabama, i sebe poistovjećuju sa državom. Jer oni su, u stvari, duboko nesrećni ljudi, kao što su duboko nesrećni, da ne upotrijebim neku težu riječ, oni koji borbu protiv režima doživljavaju kao borbu protiv države.

Izvor: DAN