Kako nijesam polagao vozački ispit, nikada nijesam ni vozio. Od prevoznih sredstava najčešće sam koristio bicikl i svoje noge, koje me, Bogu hvala, i danas dobro služe. Ovakav način života mi je pomogao da više budem u kontaktu s običnim ljudima. Tako me i ovih dana dok šetam podgoričkim ulicama prepozna i pozdravi poneki prolaznik, a neki se duže zadrže postavljajući mi često pitanja na koja nemam odgovor.

Naravno, onaj ko umije da sluša obične ljude, može puno toga naučiti. Ovih dana u Crnoj Gori u svim prilikama obični ljudi započinju razgovor oko sada već poznate „Afere koverat“. „Đe se, Pejoviću, izgubi onaj ostatak novca iz čuvene Duškove koverte?“, pita me jedan građanin.

„Odakle ja znam?“, odgovorih. „To bi trebalo pitati specijalnog državnog tužioca, jer on je zadužen da pokreće i vodi postupke s tim u vezi.“ „Da li je nekome palo na pamet“, nastavi građanin, „da provjeri da li su Duškova koverta i Migov džep bili šuplji, tako da je ostatak novca možda završio u postavi Migovog sakoa. I meni se često dešavalo da zagubim novac. Istina, radilo se o malim iznosima, koji su obično bili kovani, pa ih pronađem kad izgubim svaku nadu, u postavi sakoa ili kaputa. Moram priznati da ih je najčešće upravo u postavi nalazila moja žena”.

I zaista me ubijedi da je ovo jedan od načina da se uđe u trag izgubljenom novcu iz Duškove koverte. No, ako je bila šuplja i postava, a Migo je žurio da drži govor na promotivnom skupu u Golubovcima, i po sopstvenom priznanju, kao i uvijek u sličnim prilikama imao tremu jer govori pred šefom režima, moguće je da se tresao od straha što je uzrokovalo da novac lakše ispadne iz džepa.

Nije nepoznato da nerijetko udaljena sumnja može da dovede do razrješenja nekog krivičnog djela. U Crnoj Gori su se pare nekada nosile u maramici, pa u njedrima, tako da se teško moglo desiti da ih neko izgubi, ili ne daj Bože, ukrade. Jer u njedra su vam mogli zaviriti samo bračni drugovi, i to diskretno, kad niko ne vidi. Ima i onih koji misle da Migov sako treba otkupiti, jer je gotovo sigurno da će jednoga dana, kad se bura smiri, na aukciji dostići astronomsku cijenu. Kada je neko na čelu režima 30 godina, a narod ga ne može vidjeti sem na TV prijemnicima, onda je sasvim normalno da on nije u stanju osjetiti puls naroda.

To što ubačeni režimski doušnici krstare na protesnim skupovima uzduž i poprijeko, ne bi li čuli šta narod tamo govori, mala je pomoć šefu režima. Jer oni očigledno ne smiju izgovoriti da narod na protesnim skupovima skandira: „Milo, lopove!“ A kad narod kaže, to se teško može poreći. Kao što niko normalan ne može poreći da je Duško predao Migu punu kovertu, što bi Šojić rekao „evrića“, sem šuplje glave koje šupljom pričom zamajavaju narod.

Izvor: DAN