IZLAGANJE PREDSJEDNIKA DNP-a MILANA KNEŽEVIĆA NA MEĐUNARODNOM FORUMU U MOSKVI „Uloga diplomatije u razvoju međunarodne humanitarne saradnje“

Najveći bezbjednosni izazov današnjice, eskalacija terorizma,  podsjetili su čitav svijet kako akti jednostrane primjene sile uz brutalno kršenje međunarodnih normi, mogu dovesti do nesagledivih posledica po čitavo čovječanstvo.

Nakon što je NATO bombardovao SR Jugoslaviju 1999. bez odluke Savjeta bezbjednosti i nakon prekrajanja granica u Evropi kroz priznanje zapadnih zemalja jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova, prvi put nakon Drugog svjetskog rata, stvoren je opasan presedan čije dramatične posledice osjeća čitav svijet. Nastala je nova ideja da je primjena sile najefikasniji i legitiman način borbe za ostvarenje političkih ciljeva. Događaji koji su uslijedili, od 11. septembra 2001., američke invazije na Irak i Arapskog proljeća trajno su promijenili sliku u tom dijelu svijeta izazvavši buru nasilja, pokolja, i svrgavanje predsjednika spoljnjim intervencijama,  građanskim ratovima čije se posledice prelivaju na ostatak svijeta.

Apsurd koji je nastao ogromnim jazom između ekspanzije međunarodnih normi i njihovim otvorenim kršenjem kroz pribegavanje sili pod izgovorom ostvarivanja humaniratnih interesa doveo je do marginalizovanja Ujedinjenih nacija koje su postale alibi za jednostrano djelovanje u cilju ostvarivanja ekspanzionističkih poriva pojedinih zemalja. Učestali teroristički napadi i priliv ogromnog broja izbjeglica iz ratom zahvaćenih područja na Bliskom istoku pokazao je ranjivost i EU čime se ponovo otvorilo pitanje da li su zemlje članice u stanju da se bore sa novim bezbjednosnim izazovima.

Sve ovo ukazuje da ne može jedna sila, zemlja ili organizacija, imati lidersku poziciju u svijetu. Multipolarna saradnja najmoćnijih zemalja Rusije, Kine, SAD, Indije, EU jedini je put rešavanja problema na planetarnom nivou. Promjene na geopolitičkom planu kroz nezadrživo jačanje Rusije, osnivanje BRIKS-a i uključivanje sve većeg broja zemalja u svjetska dešavanja potvrđuju srećnu okolnost da je unilateralizam kao sublimacija moći u jednoj velesili iza nas i da će ravnoteža snaga onemogućiti jednostrano nametanje volje silom.

Upravo zato vojne i ofanzivne alijanse poput NATO-a moraju redefinisati svoju ulogu u svijetu, zasnovanu na dosadašnjim iskustvima i novim poretkom stvari. To je jedan od razloga zbog kog se Demokratska narodna partija čiji sam predsjednik protivi učlanjenju Crne Gore u ovu političko-vojnu alijansu.

I upravo na ovom pitanju se može najbolje predstaviti stanje u Crnoj Gori, maloj zemlji na Balkanu, koja je već 25 godina pod vladavinom jednog čovjeka i jedne partije. Uz pomoć određenih spoljnih činilaca koji su sprovodili svoje političke i finansijske interese, premijer Milo Đukanović, je zahvaljujući svim pokradenim izbornim ciklusima od 1997. , uključujući i referendum, zaokružio koncept privatne drzave, čiji su on i uski krug njegovih najblizih saradnika, postali formalni i neformalni vlasnici, o čemu postoje mnogobrojni dokazi poznati i međunarodnoj zajednici. Zbog toga je DF, najjači opozicioni savez, čiji je jedan od osnivača i stranka koju predstavljam, 27. septembra otpočeo proteste sa ciljem formiranja prelazne Vlade koja bi organizovala prve slobodne i fer izbore u Crnoj Gori. Naši protesti su nakon 21 – og dana razbijeni brutalnom akcijom policije, koja je protivno Ustavu i zakonima, prebijala mirne demonstrante, poslanike, od kojih su neki bili i uhapšeni. U toj akciji policije i neuniformisanih grupacija, ja sam kao lider parlamentarne politicke stranke, napadnut od strane jos uvijek neidentifikovanog neuniformisanog lica, nakon čijeg napada sam zavrsio u bolnici. Danas su protiv mene i jos dvojice kolega iz naseg saveza podignute krivicne prijave za rusenje ustavnog poretka i napada na službeno lice. Administrativni odbor je dao saglasnost da nam se ukine poslanicki imunitet i mi ovih dana ocekujemo da nam većina u crnogorskom parlamentu izglasa skidanje imuniteta, kako bi Djukanović ubrzao politicku hajku i progon  neistomišljenika. Naravno, oni koji su tokom brutalne intervencije prebijali mirne demonstrante 17. i 24. oktobra nisu identifikovani, a po svemu sudeći, nece ni biti. Ono sto želim posebno naglasiti, sve vrijeme trajanja naših protesta, Djukanovićev rezim je optuživao Rusiju i Srbiju da stoje kao ideološka i finansijska logistika protestima. Zbog toga želim, ovdje u Moskvi, da pošaljem jasnu poruku, iza protesta u Crnoj Gori isključivo stoji slobodoumni i nepokolebljivi narod koji se bori za osnovne demokratske vrijednosti : slobodne i poštene izbore. A to što  većina gradjana Crne Gore koji su dolazili na naše proteste u Rusiji vide saveznika i zaštitnika predstavlja jasan pokazatelj kakvu antidržavnu politiku vodi Djukanovićev režim.

Zato, smatram, da je strmoglavo  stremljene crnogorskog režima ka NATO integracijama, u stvari posljedica  Đukanoviće želje da svoja institucionalna i politička nepočinstva pokuša legalizovati ulaskom Crne Gore u ovaj vojni savez. Njegova politička isključivost u sukobljavanju sa većinskim stavom crnogorskih gradjana, najbolje se ogleda u uvodjenju sankcija Rusiji, našoj kroz vjekove, dokazanoj zaštitnici i savezniku. Takodje, suprotno većinskoj volji građana i bez sprovođenja referenduma, Đukanović želi da Crnu Goru na silu uvede u NATO i izazove nove podjele u već duboko podijeljeno društvo. U slučaju da Crna Gora dobije pozivnicu za NATO, partija koju vodim će odmah pristupiti formiranju široke anti Nato koalicije koja će štititi većinske interese crnogorskog naroda koji se protivi učlanjenju u ovu vojnu alijansu i zalaže se da se odluka isključivo donese na referendumu.  Kao poslanik i lider partije slažem se većinskim dijelom stanovništva da CG mora ostati vojno neutralna zemlja,i da joj takav status garantuju Rusija i NATO. To je u najboljem interesu jedne male evropske zemlje koja nažalost nema kapacitete da se izbori sa globalnim izazovima današnjice, kao što to ne mogu da urade ni mnogo veće drzave, od kojih su neke i osnivači NATO saveza. Zato, na kraju svog izlaganja, zelim jos jednom potencirati značaj medjunarodne saradnje, razmjene iskustava ali i definisanja jasnih smjernica u borbi protiv globalnih izazova. Nemam sumnju da ce Rusija u toj borbi dati najveci doprinos, jer joj to kao vodećoj velesili i pripada, uostalom ona to čini i sad, na veliko zadovoljstvo i ponos svih koji žele pravednije i humanije čovjecanstvo.