Opšti utisak sa svečanosti u Podgorici povodom Dana nezavisnosti svodi se na uštogljenu atmosferu uz prevaziđeni kulturni program frizirane stvarnosti. I uz prenaglašenu istoričnost, i providnu namjeru režima da sebi pripiše slavnu prošlost Crne Gore kad se već ne može pohvaliti svojom neslavnom politikom danas.

Pritom je indikativno ko je sve govorio od domaćih zvaničnika: predsjednik Crne Gore ni riječi, što pokazuje i koliko se za šta pita, niti ko od predstavnika zakonodavne, sudske i izvršne vlasti. Uostalom i zašto bi, kad ni njih niko ništa ne pita, osim što dobijaju premijerove naloge. Zato je govorio samo premijer, koji se za sve i pita po sistemu „Država to sam ja“, i ovim svojim nastupom stavio jasno do znanja da je od Crne Gore napravio svoj privatni feud, u kojem treba da postoji samo jedan glasnogovornik, uz promociju lične volje.

Cio program imao je dva loša poluvremena. U prvom je Đukanović svojim predugim govorom izlakirao današnje stanje u Crnoj Gori, u slabom pokušaju da ulije dežurni optimizam, ukazujući na blistave domete njegove mračne vladavine. Istakao je da se Crna Gora spasila od okupatora, ali ne i da je upravo on okupirao već godinama. I naglasio da su danas u Crnoj Gori svi pobjednici jer je nezavisna. I preskočio da kaže kako ga u toj „idili“ poslanici DF-a nazvaše prije neki dan, a što je direktno komentarisala i međunarodna javnost, uz akcenat na familijarnu podjelu vlasti. U brzini je preskočio da citira i sebe šta je kulturno odgovorio poslanicima koji su ga prozvali pred javnošću Crne Gore.

Pritom je izrekao i netačne tvrdnje, na primjer, da je danas u Crnoj Gori ne više od deset odsto građana protiv nezavisnosti, a što je notorna neistina. Uz to je pomenuo slavnu Mojkovačku epopeju, od koje se inače distancira.

U euforiji je smetnuo s uma i da se pohvali da je Crnu Goru pretvorio u svoj privatni feud, nije istakao da je, zahvaljujući njemu, od referenduma do danas stanje sve gore, da je porasla nezaposlenost uz stalne štrajkove i proteste, javni dug učetvorostručen s petsto miliona na više od dvije milijarde eura, i da treba pokušati organizovati tek prve fer i slobodne izbore od njegovog preotimanja vlasti. Nije podsjetio ni da je u Crnoj Gori nerazriješeno četrdeset ubistava, ni zašto bježi od referenduma i slobodno izražene volje građana o pristupanju u NATO.

Koristeći nacionalni ponos u lične svrhe, nije istakao ni da redovno gomila svoje enormno bogatstvo, da progoni neistomišljenike, da u Crnoj Gori ne postoji vladavina prava, da se zakoni ne sprovode, da izbore redovno lažira, da je vlast izdijelio u krugu svoje familije i poslušnika, da su u nezavisnoj uspravnoj Crnoj Gori policajci suzavcem gušili i staro i mlado na protestima, i prebijali goloruke građane. A to su sve izvorne „tekovine“ njegove vlasti, pa je trebalo pohvaliti se upravo time i ukazati koje je blagodeti donio pokradeni referendum o nezavisnosti. I najaviti šta nam sve loše donosi nesprovođenje referenduma o ulasku u NATO.

Ako se ovom doda da je preskočio konkretniju priču o multikonfesionalnosti da ne bi odao priznanje Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, onda je jasno koliko je cio njegov nastup bio friziran, neobjektivan i providan.

Drugi dio svečanosti protekao je u predugom, nemaštovitom i prevaziđenom scenariju, u kojem se zbog stereotipa iz vremena titovske epohe, i vidne dosade među prisutnima, nijesu proslavili ni Vojvodićka, ni Andrijašević i ostali, koji uz podobne profesore sprovode diktaturu na Univerzitetu kopirajući premijerov stil.

Rediteljski tim koji se nije sjetio da na sceni prikaže i sjenku konvoja šverca, i tačijevske žute kuće, naložio je glumcima da, kličući obavezno dukljanstvu, svoje replike govore ljutito, prkosno i prijeteće, kao da je Crna Gora svih ovih vjekova bila lišena svega ostalog, te je sve djelovalo izvještačeno. A pretjeranim akcentom na prošlom vremenu sugerisano je da Crna Gora nema današnjice, koju i nema s ovom vlašću. Cio namješteni glamur dobrim dijelom je spasio atraktivni folklor, ali se po numerama vidjelo da se u Crnoj Gori igraju albanske, crnogorske i primorske koreografije, a od srpskog folklora ni korova. Toliko o uvažavanju multietičnosti u Crnoj Gori na svečanosti koja je trebalo da prikaže realnost i navodnu harmoniju.

U stilu već viđenog, pokazano je saglasje prevaziđenog režima Đukanovića, i prevaziđenog komunističkog scenarija programa, sve u slavu velikog vođe, i uz bljesak na sceni koji nije mogao sakriti mračne zakulisne radnje režima.