Rano jutro. Pola šest, 1986. godina. U „ruskim“ kulama, na šestom etažu, odzvanja, uporno, muklo meketanje dvogodišnje koze svezane na terasi Željka Ivanovića.

Dok oblači plavi kombinezon sa inicijalima R. D. na lijevom reveru, suvonjavi i upadljivo dugački Kraljevčanin, žuri da otvori vrata, i već sprema izvinjenje, jer po navici zna, da je na vratima predsjednik Skupštine stanara drug Perović (ali nije Miško ), koji će mu još jednom uputiti oštar protest, da kozu ili skine sa šestog sprata, ili da je najzad pomuze. Uzalud novinar „Radoja Dakića“ objašnjava da je muze svako veče, i da osim nekoliko kapljica mlijeka koje mu ostanu na dlanovima, ništa drugo nije u stanju da iscijedi iz ove, sad već klaustrobične životinje. Takođe se kune da je nikad nije zlostavljao, kao što su se mogle čuti glasine stanara po zgradi, valjda zlurado inspirisane tada popularnim filmom Živka Nikolića.

Kako bi ubijedio druga Perovića u svoju nevinost, fabrički novinar Željko Ivanović ga poziva da se lično uvjeri da govori istinu, istinu i samo istinu. Pošto Statut Skupštine stanara dozvoljava uviđaj u ovakvim situacijama, drug Perović preskačući prese, konzerve, lonce i sabrana djela Maksima Gorkog u dnevnom boravku, izlazi na terasu, dok se kozije meketanje pojačava srazmjerno brzini njegovih koraka. Kad su se najzad srele oči druga Perovića s rogovima histerične koze, došlo je do evolutivnog veleobrta. „Ali druže Ivanoviću, ovo, ovo… nije koza. Ovo je jarac“, boreći se za vazduh jedva izusti sad već pokojni drug Perović.

Zrelo jutro, pola deset. Poslovni centar „Verde“, 2017. godina. Zatvoreni bazen. Dva sredovječna plivača, mlitavim zamasima ruku, plivaju jedan pored drugoga, jednom se upadljivo bijeli glava, dok se drugom ističe vrat konture ždrala koji je pobjegao iz ekspres lonca. I Rej Čarls bi pogodio da su u bazenu Duško Marković i Željko Ivanović, jedan od vlasnika ND „Vijesti“. Upražnjavajući zdrave stilove života, ali i uvažavajući bezbjednosne elemente (jer ih u bazenu ne mogu prisluškivati), piju sok od zove, i dogovaraju smjenu generacija u opoziciji.

Pošto su došli do zaključka da DF nije spreman za bilo kakve dogovore, ministarska mjesta i promjenu svoje autonomne politike, odlučili su da jednim dijelom preko Katnića, a drugim preko njihovih opozicionih favorita iz Soroševog šinjela krenu u obračun sa DF-om. Umjesto društvenog posrnuća, referenduma o NATO-u, protesta i borbe prsa u prsa sa režimom, sad treba upoređivati visibabe na Bjelasici sa pečurkama na Kilimandžaru. Zimi građanima dijeliti ferveks, a ljeti kondome i narukvice sa logom Vijesti.

U međuvremenu uraditi sve da poslanici i ljubeznici ovog koncerna postanu dio Markovićeve vlade, kako bi se za početak oprostile stotine hiljada evra poreza, zaturile krivične prijave, abolirali pojedini novinari od veza sa nekim kriminalnim klanovima, a onda i dugoročno dogovorio krupni biznis. A sve bi se to odvijalo pod rašom američke ambasadorke gdje se gmižući međusobno sudaraju ovi medijski i politički planktoni,  iako im je za te aktivnosti Elektroprivreda obezbijedila besplatnu  struju. Ulaznica na taj ranč iluzija je ubrzano i brutalno pljuvanje na daljinu po liderima DF-a, Srbiji i Rusiji.

Naravno, da ne griješim dušu, ponekad i kod Željka Ivanovića naiđu epski refleksi povratka zavičajnim motivima, u skladu sa početnim taktovima narodne pjesme: „Nad Kraljevom živa vatra seva…“  Tako je ljetos Željko Ivanović za 100 rubalja, svojim marinirano njunjavim glasom u čast DF-a pjevušio „Vstavaj strana ogromnaja“ , a za 1000 rubalja je bio spreman da na stolu igra kazačok u majici sa likom Putina. Naravno, i to je bila ljepša slika od one gdje se Ivanović otmjeno nag šepuri Adom Bojanom zaklanjujući svojom pozadinom krvavo sunce na zalasku. Zato sam kao Mitja Karamazov, sa bezbjedne daljine i gađenjem bacao kopejke u pravcu Željka Ivanovića, u kojima sevaljao poput „begemota“ kličući: „spasibo“.

Jer ako što zna ovaj pasuljoproždirač, zna da uklizava, laska, šeni i izvodi trbušni ples, ne bi li mu ko od gazdi na kraju tačke zalijepio Džordža Vašingtona na čelo. Slažem se, komplikovanije se zahvaliti na ruskom nego na njemačkom koji je Željko Ivanović vježbao poput Radosava. Zato nemam dilemu, da Ivanović u svom dupleksu u carskom Beču, sad vježba zahvaljivanje na turskom (tamo je valuta lira), a otmenim hodnicima zgrade  odzvanja meket jarca iz ruskih kula iz koga je jedino on uspio iscijediti rijetke kapi mlijeka.

Samo da ne čuje predsjednik Skupštine stanara her Bauer, jer on nije kao drug Perović, odmah će zvati veterinara, a oni tamo na Zapadu, bez pitanja ubrizgavaju goveđe injekcije.

Istina je čudo, moj begemote.