Demokratska narodna partija najiskrenije pozdravlja inicijativu o podizanju spomenika najvećem filmskom reditelju u istoriji crnogorske kinematografije, Živku Nikoliću. Ali iza ove humane inicijative opet izbija naličje aktuelne vlasti, koja i dalje ignoriše značaj te neponovljive ličnosti, kojom bi se dičile i zemlje mnogo veće od naše.

          Časna je inicijativa Živkovih najbližih članova familije povodom 75 godina od rođenja stvaraoca, i 15 godina od smrti. Ali, tu inicijativu je prije svih morala pokrenuti država Crna Gora, koja i dalje nema sluha za svoje velikane. Njoj je laganije uz pomoć režimskih poslenika sprovoditi kulturnu politiku po sistemu: koji umjetnik je za Crnu Goru, a koji, navodno, protiv nje.

          Kontrolorima u crnogorskoj kulturnoj politici nije bilo dovoljno ni što je naš najveći filmski reditelj jednom za TV Crne Gore izjavio da samo lud čovjek može mrzjeti svoju domovinu. A on je svoju Crnu Goru volio na osoben način, iz kritičke vizure, a tako moćno, da svako njegovo ostvarenje, od dokumentarnih do igranih filmova, predstavlja po jednu poemu svojoj domovini.

No, šta to vrijedi kad neko iz nekog sjenovitog kabineta, kao suvišni čuvar i spasilac Crne Gore, zavideći na Živkovoj veličini, ocijeni da su „Živkovi filmovi nepoželjni“. A Crna Gora se Živku odužuje tek simbolično, objavi se poneka publikacija, i sl.

Uz sve ovo, stalno se prećutkuje još nešto, i to mnogo važno, a to je ljudska obaveza Crne Gore prema Živkovoj familiji, suočenoj s brojnim problemima. Prije više godina, kao poslanik, uzalud sam u više navrata apelovao u Parlamentu da se njegovoj porodici obezbijedi bar osnovna finansijska podrška. Poslanici iz vlasti imali su, naravno, preča posla. Poslaničko pitanje i nedavni oštri apeli Milana Kneževića, predsjednika DNP-a, prošli su na sličan način.

Sad Živkova familija, kad se već zvanična Crna Gora toga ne sjeća,  samoinicijativno kreće u priču o podizanju spomenika, svjesna značaja lika svog oca i supruga za crnogorsku, balkansku i evropsku kulturu.

A pri svemu ovome, neki poštovaoci Živkovog lika i djela i dalje mudro ćute, računajući da je bolje ne zamjeriti se nekome u državnom establišmentu, bivajući jedino u pravu da će Živkovo djelo, i s njima, i bez njih, sebe braniti i odbraniti u svakom vremenu.