Svako, ko zdravorazumski rasuđuje, povjerovao bi da će se, u vremenu evropskog puta Crne Gore, naći u režimskim strukturama neko, ko će hladne glave upozoriti: „Nemojmo praviti štetu najviše samima sebi slanjem na robiju jednog profesora srpskog jezika, vrsnog pjesnika, poslanika Crnogorskog parlamenta, i uz to lidera jedne opozicione partije. Šta će nam to, i kako to pravdati pred Evropom i građanima Crne Gore? Tako nešto je kratkovido i nesmotreno, čisti autogol za aktuelnu vlast.“
Ali horsko jednoumlje DPS-a ne trpi zdravorazumsko prosuđivanje i solo nastupe, zbog čega bi se upravo kao bumerang to moglo vratiti partiji na vlasti za predsjedničke izbore. Rigidna odluka o hapšenju Kneževića samo je znak pomračenja umova u režimskim krugovima koji su izgubili osjećaj mjere za stvarnost. Ona je produkt slijepog revanšizma bez ostatka. Ali se time previđaju očekivanja da današnja Crna Gora, čuveni „lider u regionu“, ne bi trebalo da trenira strogoću pred domaćom i međunarodnom javnošću hapseći pjesnike i političke protivnike zbog neubjedljivog povoda kao što je guranje s policajcem tokom nasilnog razbijanja mirnih demonstracija.
Ovog puta zakona se slijepo drže oni iz vrha vlasti, koji inače već godinama gaze sve zakone i sudove, kao ekspoziture režimskih naloga. To su upravo oni, čiji se najviši državni interesi pokazuju kao njihovi najniži privatni interesi, u trci za harčenjem Crne Gore, ili onoga što je od nje još moguće harčiti.
Jedan broj moćnika režima vjerovatno je stao na stanovište da im je u svjetlu ulaska u NATO sad sve dozvoljeno, pa i treniranje strogoće preko svake mjere. Neki sigurno zadovoljno trljaju ruke, i uz pakostan osmijeh podsjećaju da je Knežević preglasno govorio protiv vlasti, a tako nešto u „demokratskom“ Montenegru mora podleći montiranim procesima, pa onda i robijom.
Kako god, moćnici iz vrha vlasti, koji upravljaju sudovima, tužilaštvom i policijom, riješili su da primjerom Kneževića „pouče“ građane pred predsjedničke izbore kako će proći svi koji se ne dive dometima, više ne mlađane, nego već i vremešne Montenegro elite.
A kad god se izgubi osjećaj mjere, lako dolazi do kontraefekta, i stvaranja raspoloženja u narodu, nepovoljnog po vlast, posebno pred izbore. Građane nije preporučljivo baš pretjerano začikavati. Nijedna mudra vlast pretjerano ne testira građanski prkos, koji može produkovati neobične rezultate tokom glasanja za predsjednika Crne Gore. Tu treba postupati odmjereno, a ne ostrašćeno slati na robiju predstavnike opozicije, intelektualce i umjetnike. Narod, kao narod, često je ćudljiv, s nepredviđenim reakcijama kad dara prevrši mjeru, pa olovka počne da zaokružuje suprotno očekivanom, nova imena i nove ljude.
Režimi, po čijem nalogu u tamnicu odlaze intelektualci, pisci i politički neistomišljenici, obično najavljuju kraj samima sebi. Nešto slično moglo bi se desiti i DPS-u, kao političkom mastodontu, koji se osvježava političkim botoksima, ali ne toliko da mu se ne prepoznaje već ogromna pređena politička kilometraža, nakon čega se dospijeva i u staro gvožđe.
Uz sve to ide i otužna, prevaziđena režija vladajuće partije da do potonje ure ne saopšti ime svog predsjedničkog kandidata, ali je oduševljenje javnosti splasnulo i prije kraja, a ovacijama ni traga. Jer sve to ipak liči na stare, već ovještale trikove DPS-a, na skupocjenu, a razbijenu porculansku vaznu.
Pritom, iako poneki opozicionari, ili „opozicionari“, još vagaju šta će i kud će, izgubljeni u vremenu i prostoru, primjer prof. dr Đorđija Blažića nimalo nije nasumičan. Blažić se mudro uzdigao upravo u trenutku kad je to morao učiniti, i zadobio simpatije progresivnog dijela građana dajući svesrdnu podršku Mladenu Bojaniću kao predsjedničkom kandidatu.
Treba imati u vidu da Bojanić kao ličnost i političar nimalo nije za potcjenjivanje. Počeo je odlično i odlučno, pa bi ova dva priloga mogao iskoristiti i kao moto svoje predsjedničke kampanje. Stiče se jak utisak da je on ličnost, koja može pokrenuti ustajalu režimsku baruštinu, i iznenaditi mnoge. Naprosto, bilo je i vrijeme da se pojavi.
Zato nedovoljno ubjedljivo zvuči izjava Đukanovića da će pobijediti već u prvom krugu. Jer možda neće ne samo u prvom, nego ni u drugom. Ali vidjećemo. Nek sve ide svojim putem, i mirno. Smjena vlasti se osjeća u vazduhu, i Crna Gora ne smije propustiti šansu da krene naprijed, sa promjenom sistema vrijednosti i okoštale svijesti u režimskim bastionima odakle se naručuju hapšenja.
Tokom kampanje za predsjedničke, a i lokalne izbore, Milan Knežević, pjesnik, profesor, poslanik, i lider DNP-a, biće u zatvoru… Kampanja partija, koje podržavaju Mladena Bojanića, biće, s jedne strane, oslabljena odsustvom Kneževića. Ali i to odsustvo, kao halo-efekat, može donijeti na glasanju odgovor građana kakav režim ponajmanje želi, a već realno očekuje.
Knežević će svojom pojavom i činom mirnog odlaska u zatvor, da bi ličnim primjerom potpomogao mirnu kampanju Mladena Bojanića, zasigurno uticati na opredjeljenje birača. A oni tim prije vide kuda ih vodi sadašnja vlast, koja ne preza ni od čega u hipnotičkoj želji da se održi, a sve drugo joj je sporedno i bez značaja.
Uostalom, Bojanić ima sve izglede da ujedini opoziciju i ne samo za predsjedničke izbore, nego i na duže staze. I već se pokazuje kao prava ličnost koja stupa na političku scenu u pravom trenutku. Ko to ne prepozna, pogriješiće isto na duže staze.
U dvadeset prvom vijeku u maloj Crnoj Gori kreću inkvizitorski progoni opozicionih lidera kao 1948. godine, uz Vladino seljačko, primitivno poimanje savremenog trenutka u kojem se nalazimo. A premijer Marković potpuno mirno objašnjava građanima Crne Gore u intervjuu za TVCG da je Svetozar Marović naprosto nedostupan državnim organima, kao da je u Brazilu, ili na Marsu, a ne u dotičnoj Srbiji. Uz ovo, Knežević je u zatvoru što je gurao policajca, a lice, koje je tokom gušenja protesta opozicije udarilo Kneževića i nanijelo mu povrede, uopšte nije ni procesuirano do dana današnjeg.
Ovakvi detalji predstavljaju klasične primjere dvostrukih aršina, i farsičnog zavitlavanja s pravnom državom Crnom Gorom, gdje sve može, ili ne može, zavisno od toga jesi li uz vlast ili ne. I zato, kao u poemi Bećkovića, konačno neko treba da ode i, kao u vunenim vremenima, za sve šta čini, premijera direktno “prijavi u Kolašin”.
Režimski nadobudni moćnici, koji su izgubili osjećaj za vrijeme i prostor, treba da se zamisle nad činjenicom da im je jedan od opozicionih lidera, poslanik, profesor i pjesnik, na robiji. Blažić je napustio izbornu trku dajući punu podršku Mladenu Bojaniću, iza kojeg je stalo više opozicionih partija nego ikad do sada: tri partije DF-a, Demokrate, URA i SNP. Po svemu sudeći, na izborima će kandidatu režima biti mnogo komplikovano. Pa nek sad na vrijeme razrade još jedan scenario za državni udar broj 2. Valjaće im za situaciju kad izgube predsjedničku trku.
U međuvremenu bi trebalo da se ipak nađe neka zdravorazumska osoba čak i u vrhu režima, i naloži da se Knežević pusti sa robije, da se Crna Gora do kraja pred svijetom ne bruka kao posljednja oaza diktature. Iako se svi pozivamo na Marka Miljanova, u praksi se previđa da treba sačuvati druge od sebe. Robijanje Kneževića će najviše koštati upravo režim gubljenjem glasova i ogorčenjem poštenih građana.