Sad, kad je završena inscenacija DPS-a da opstruira književno veče Bećkovića, s ciljem da se pravi problem i velikom pjesniku, i opštini Budva, jer u njoj režimski oligarsi nemaju vlast, cio taj jeftini scenario djeluje krajnje providno. Mada u svemu tome ima više adresa organizovane opstrukcije.

Inače, suvišni čuvari Crne Gore i Njegoša, dežurni spasioci zemlje od Matije Bećkovića, našeg najvećeg savremenog pjesnika i dobitnika Njegoševe nagrade, postigli su samo autogol pojačavajući mu publicitet za nastup na festivalu knjige „Ćirilicom“. I u tom svom cilju iz nehata uspjeli, mada su dizali publicitet velikom pjesniku, kojem publicitet nije ni potreban.

Prema napisima u štampi, Bećković je još jednom tokom dvosatnog govorenja poezije pokazao svoju književnu veličinu, dokazao na djelu kakve velikane ima Crna Gora, i time još jednom uspostavio duhovnu transverzalu između Olimpa i Lovćena.

Svakako, otužna režimska priča o mrziteljima Crne Gore nije pohodila samo Bećkovića. Ona se redovno upućuje velikanima, koji pronose slavu ove zemlje, a kojima se ovdje uspjeh ne prašta. I koji su trn u oku kvazistvaraocima iz režimskih klupa. Iste kvalifikacije upućivane su i Živku Nikoliću, dobitniku svjetskih priznanja iz Crne Gore. A veliki Živko je jednom sa čuđenjem i tugom rekao: „Napadaju me da, navodno, mrzim Crnu Goru. A svoju zemlju može mrzjeti samo lud čovjek.“

Današnjoj režimskoj Crnoj Gori su antipatični velikani, koji se ne uklapaju u dežurnu politiku, i ne pišu slavopojke vlasnicima vlasti. A kad se svojom mržnjom neprebolnom prema svakom Mocartu pridruže iz sjenke i naši domaći Salijeriji, onda je skica za režimski kulturni portret Crne Gore zaokružena.

Zato upravo pisci, miljenici vlasti, kod nas nikako ne vole Bećkovića, jer im svaki njegov stih i misao neprijatno govore koliko su njihovi dometi na papiru papirnati. I da im je zalud svaka reanimacija i vještačko disanje putem režimski isforsiranih nagrada, koje zasmijavaju sve ozbiljne poznavaoce književnosti.

Stoga nije čudo što se Bećković u Crnoj Gori, zbog veličine duha i djela, ne uklapa u  atmosferu režimskih miljenika, kojima je sasvim dobro u diktaturi u kulturi. Veče u Budvi bilo je direktna negacija naše otužne kulturne prakse, čiji zaštitni znak je štancovanje nagrada autorima sa članskom kartom partije na vlasti, ili tzv. “slobodnim intelektualcima”.

Tako je Bećković pjesničkom riječju, kao veliko ime Crne Gore, ustalasao režimsko mrtvo književno more. I na djelu, ovoga puta pred masom poštovalaca u Budvi, pokazao i za poluprosječne režimske pisce šta je natprosječna književnost. I kako se veličinom svog djela voli Crna Gora. A režija režima da zagorča Budvanima ovo maestralno veče ostala je na nivou jeftinog dramskog amaterizma.