U svjetlu uobičajenih manipulacija Vlade Crne Gore, i friziranja javnog mnjenja, DNP ističe i ilustrativan slučaj već bivšeg ministra inostranih poslova, i glavnog pregovarača sa EU, Aleksandra Andrije Pejovića, uz njegova primanja od preko trista hiljada eura. A sav problem je nastao, navodno, zbog njegovih dvojnih primanja od maja 2017. kad je ostvarivao ministarsku i ambasadorsku funkciju, to jest, zbog „tričavih“ tridesetak hiljada eura.

Srećom, sila zakona u transparentnom Montenegru je „smjesta“ proradila, uz skoro godinu dana kašnjenja. Okidač u vidu inicijative CGO ekspresno je stigao do čuvene Agencije za sprečavanje korupcije, koja je munjevito utvrdila da Pejović duplim angažmanom krši Zakon o sprečavanju korupcije i Ustav, što je prouzrokovalo zahtjev za razrješenje.   Crna Gora se time još jednom pokazala kao pravna država jednakih šansi za sve, ali se nakon otvaranja „crne kutije“ otvara i niz pitanja preko kojih se vidi i druga strana medalje.

DNP zato, kao prvo, pita: kako je moguće da se niko u Vladi, od maja 2017. do danas nije dosjetio da upozori Pejovića na banalnu činjenicu da ne može primati novac kao homo dupleks, pregovarač i ministar. I jesu li baš svi u Vladi bili toliko neznaveni da ne vide ono što vidi i običan građanin. Čak se ni sam premijer nije prisjetio sitnice da mu ministar redovno prima po dvije plate.

Naivni građanin će reći da je ipak reagovao CGO. Ali je i to sipanje magle, jer u Crnoj Gori već odavno postoje nevladine-vladine organizacije, koje rade po sistemu taster-okidača. Pitanje je i šta je u međuvremenu, svih ovih mjeseci, radio upravo CGO, žmureći, kao, uostalom, i Agencija za sprečavanje korupcije. I zar je moguće da ASK-u neko drugi mora upirati alarm da bi reagovao, pošto se već ne miješa u svoj posao, nego čeka hoće li ko zvati po sistemu „Okreni moj broj.“ A pritom se dobro zna da je ASK jedino ekspresan kad treba progoniti Demokratski front po nalogu režima, i montirati proces za procesom.

Uglavnom, iz CGO su pozvali Vladu da reaguje, u ASK-u je nastala opšta nervoza, iz Vlade stigao umiven odgovor da prvo čekaju stav Pejovića, da mu ne pričinjavaju duševne boli, a on izjavio da će „kao odgovoran i savjestan građanin“ podnijeti ostavku, i naveo da je uvjeren da je sve radio u skladu sa zakonom. Crna Gora – zemlja čuda, nego što.

Po DNP-u, niko nije toliko naivan da vjeruje da bi CGO i ASK bez signala iz Vlade reagovali, i neprijatno iznenadili premijera. Suština priče je, naravno, druga. Ni CGO, ni ASK, ni premijer, ni Vlada, niko iz vlasti ne bi reagovao na dvojni angažman Pejovića do kraja mandata, pa da je primio i milion, da nije bilo političkog „okidača“, one malerozne izjave Pejovića o evropskim kapacitetima, pa je ekspresno i otpisan. Ali po protokolu, umiveno, u rukavicama, evropski. Toliko o blefiranju Vlade i zakulisnim igrama sa ministrom i evropskim pregovaračem.

Ali je zbog građana Crne Gore, i ukupne priče, bilo poštenije da mu premijer pred čitavom crnogorskom javnošću kaže da je bio autogol dezavuisati Evropu preko prednosti Kine, Turske i Rusije, zbog čega se naljutila čak i Doris Pak pitajući: „Šta će on u EU ako hvali Kinu, Tursku i Rusiju?“

Sve ostalo samo je izmontirana priča po narudžbi Vlade preko CGO i ASK-a da se otrese od svog ministra, koji i nije uradio mnogo ni kao pregovarač ni kao ministar, osim što je korektno podizao novac s državne blagajne. Paradoks je i što je Pejović mirno zaradio preko trista hiljada eura, a smijeniše ga zbog desetostruko manje sume iz perioda paralelnih primanja. Zar sve nije moglo proći tako što bi vratio inkriminisanu sumu? Koju će valjda i vratiti, kao „odgovoran i savjestan građanin“, a to pitanje mu DNP i postavlja.

Istine radi, za naš ulazak u EU nije kriv Pejović, jer više ne bi postigla ni iznervirana Doris Pak, pošto se u evropskim krugovima dobro zna da je Crna Gora bespravna država, gdje vlast surovim metodama pokušava slomiti DF čak i slanjem na robiju poslanika i lidera DF-a, Kneževića, što će biti antireklama za ovu zemlju. Današnja Crna Gora je i inače obrazac zemlje nepotizma, mafijaške udruge, korupcije, odsustva vladavine prava, pritisaka na sudove i političke neistomišljenike. Međunarodna zajednica  opravdano strahuje od problematične vlasti u Crnoj Gori, koja bi Evropi svojim ulaskom stvorila probleme na kraće ili duže staze.

Dok su, nasuprot nama, Hrvati ekspresno ušli u EU za nepunih šest godina, a zemlje srednje i istočne Evrope (primljene 2004. i 2007.) imale i kraće pregovore, nama se varljivo smiješi tek maglovita 2025. godina. A EU nema ni sluha ni srca da nam vrati bar tih trista hiljada, pa u ljubav rabota.

DNP na kraju podsjeća ministre u Vladi Crne Gore da kod premijera postoje sve njihove fascikle pojedinačno, da svi mogu kršiti zakone bez problema, zahvaljujući Vladi Crne Gore, ali da paze na nesmotrene izjave, koje, poput slučaja Pejovića, pokreću i njihove ostavke.