Iako pisac i književni kritičar, koji redovno piše o književnim dometima savremenih stvaralaca u afirmativnom pogledu, ovog puta imam neprijatnu obavezu da, prevashodno u interesu crnogorske kulture, reagujem drugačije. Ovo posebno iz poštovanja prema našoj kulturnoj tradiciji, koja je u direktnoj suprotnosti s današnjim brojnim namještaljkama i štancovanim priznanjima.

Današnje nagrade sve češće ukazuju na učestali „vrijednosni“ parametar: političku podobnost, lojalnost režimu i servilnost, uz „kriterijume“ žirija po sistemu dobijenih papirića s imenom dobitnika. I uz demarkacionu liniju između nepoželjnih i poslušnih. Pritom, ni na jednoj od takvih nagrada ne piše ono što bi trebalo: da se dodjeljuje za istaknuto poslušničko javno djelovanje i veličanje aktuelne vlasti. Ovom prilikom u obavezi sam da se javno i kritički osvrnem na ovogodišnju dodjelu Njegoševe nagrade, koja je prerasla u čin bez presedana, kao otužni fijasko i sunovrat našeg kulturnog trenutka.

U dnevnom listu „Dan“, ali i drugdje, već su objavljeni flagrantni podaci da je roman pod nazivom „Čovjek bez lica“, njemačkog autora Markusa Volfa, štampan još 2004. u Zagrebu, a nagrađeni roman Milorada Popovića nosi isti naslov, takođe štampan u Zagrebu. Izneseni su i neprijatni podaci o plodnoj poslovnoj saradnji laureata Popovića i nekih članova Žirija, što takođe baca ružnu sjenku na ovogodišnju dodjelu svijetle Njegoševe nagrade, i neprijatno ukazuje na moguća mešetarenja po sistemu – ja tebi, ti meni.

U proteklom periodu imao sam priliku, s iskrenim žaljenjem, da na nekim TV-kanalima češće vidim kako g. Popović kao egzekutor iz kaznene ekspedicije „šamara“ progresivne intelektualce, nove tokove i političke protivnike režima. Još tad sam znao da će mu se ta neslavna uloga kad tad vratiti kao bumerang.

Istina, do bumeranga je trebalo pričekati, jer je u međuvremenu postao i dobitnik Trinaestojulske nagrade za književnost, o kojoj se i tad moglo štošta reći. Ali sam taj flagrantan primjer dodjele nagrade iz literature po političkim kriterijima prećutao u znak kolegijalnosti. Tad sam gledao i snažna rukovanja Popovića s čelnicima režima u tamnim odijelima, što su zabilježile i TV-kamere, a sve je ličilo na izjavljivanje saučešća savremenoj nam crnogorskoj literaturi.

I ovogodišnje proglašenje Njegoševe nagrade prelazi svaku mjeru dobrog ukusa i digniteta žirija. To je i dokaz šta se sve po vertikali čini u crnogorskoj kulturi, ako se ovako mogao izvršiti pokušaj beskrupuloznog ataka na gromadnu Njegoševu pojavu i značaj za istoriju i kulturu našeg naroda.Iako sam dobitnik više značajnih priznanja iz književnosti i kulture („Branko Ćopić“, „Risto Ratković“, „Marko Miljanov“, „Dositejeva povelja“ i dr.), TV-scenarista, dramski pisac, pozorišni poslenik sa blizu dvadeset režija u dramskom amaterizmu, i višestruki pobjednik međunarodnih festivala u ovom domenu, da me neko predložio za Njegoševu nagradu, smatrao bih to kao čistu provokaciju i odbio istog trena.

Gospodin Popović se, međutim, nimalo ne libi da prihvati Njegoševu nagradu, jer je uostalom već dobio i Trinaestojulsku. I pritom mu nije zasmetalo čak ni što treba da se nađe rame uz rame s dosadašnjim dobitnicima, gromadnim imenima, uz koja je mnogo teško stati i na puškomet. Uostalom, svi veliki dobitnici Njegoševe nagrade postali su to ne samo za konkretno književno ostvarenje, nego i za već postojeći gromadni opus, koji g. Popović, objektivno, nema, kao ni ja, uostalom.

Naravno, kao književni kritičar, nijesam bio toliko neoprezan da pišem na neviđeno. Imao sam priliku da pažljivo pogledam knjigu Popovića. Nažalost, impresivno djeluju jedino tvrd i ukusan povez, debljina papira i broj tabaka, oko četristo stranica. I, naravno, cijena od dvadeset tri evra. A crnogorski čitaoci su u ediciji „Vijesti“ nabavljali Tolstoja i druge pisce za po četiri evra.

Problem je što tekst „Čovjeka bez lica“ ne preporučuje autora ni za manje nagrade od Njegoševe. Naravno, štivo nije nepismeno, ali roman za koji se dobija Njegoševa nagrada mora biti knjiga za pamćenje, a ne ona čiji čak ni naslov nije originalan. Istina, knjiga opisuje neke značajne etape naše istorije, ali pisati o nečem značajnom ne znači istovremeno da će vam i knjiga biti značajna.

Da ovaj moj tekst nema političku, nego isključivo vrijednosnu konotaciju, izreći ću i sud zbog kojeg će me neki prijatelji možda i kritikovati, ali to je već najmanji problem kad se zna razdvojiti književnost od politike. Iako imam neke drugačije poglede od Jevrema Brkovića, kao svojevremeno najistaknutijeg pjesnika Crne Gore, zatim romanopisca sa više opsežnih djela, koja prate i neke kontroverze, da je on proglašen za laureata Njegoševe nagrade, ne bih se bunio nijednog trenutka. Gospodin Popović, po meni, to, nažalost, ne zaslužuje, osim ako ćemo kao književne prihvatiti neknjiževne domete iz sfere politike. Ali svugdje, pa i ovdje, postoji častan izlaz. Kolegi Popoviću predlažem da dostojanstveno odbije predlog Žirija, uz ocjenu da Žiri, po njemu, naprosto, nije bio u formi. A time bi pomogao i sebi i crnogorskoj kulturi. Za to je još uvijek na vrijeme, tim prije što bi takav njegov korektan čin naišao na određene simpatije, pa i odobravanja.

IN4S