Sve češće srećem građane koji misle da režim namjerno otvara identitetske teme kako bi pažnju javnosti skrenuo sa složene ekonomsko-socijalne situacije u kojoj se Crna Gora nalazi. U tu zamku, po njihovom mišljenju, upada i opozicija koja nije u stanju dogovoriti minimum zajedničkog djelovanja i ostaviti po strani, bar na trenutak, sve svoje partijske i druge posebnosti, ali i sujete od kojih su očigledno oboljeli neki od lidera političkih partija.

U takvoj situaciji vlast se iz dana u dan služi raznoraznim manipulacijama, čiji je cilj da zaustavi slobodnu volju građana, koji toliko žele promjene.

U diktatorskim državama logični naziv za političke neistomišljenike je „državni neprijatelj“, i zato se ovih dana od tzv. brižnih čuvara Crne Gore potencira priča o ugroženosti države od, gle čuda, srpskih intelektualaca, književnika i istoričara, i ide dotle da im se zabrani ulazak u Crnu Goru. Da bi se nešto promijenilo, ono prvo mora da se prepozna. A ono što je i vrapcima na grani poznato je činjenica da je na vlasti u Crnoj Gori klasična antisrpska koalicija. Najvažniji zadatak ove koalicije je da se utre trag svemu što ima veze sa srpskim korjenima u Crnoj Gori i njenom istorijom.

U tu harangu uklapa se i zabrana obilježavanja Podgoričke skupštine. Po čijem nalogu se to radi, takođe nije teško zaključiti, jer ne postoje vrijednosti naše autentične koje bi ovaj režim bio spreman sačuvati, a da prethodno ne digne nogu da ga Amerika i Zapad potkuju. U politici, kao i u životu, treba imati dostojanstvo. Ako nemate dostojanstvo, onda nemate ništa. A dostojanstvo je odraz mjere i samo zato što vlastodršci nikada nijesu imali osjećaj mjere danas svi patimo.

Osjećaj mjere je potreban svima jer on je trebalo da bude protivteža pokondirenosti i odbrana od potiranja naše istorijske prošlosti. U svijetu gdje se predstavnici naroda kupuju kao sva ostala roba, sve je na prodaju. Ko nije spreman da se odupre pritiscima velikih sila koje u svojim državama primjenjuju jedna pravila, a u drugim drugačija pravila demokratije, ne treba da se bavi politikom. Politika sile nema dodirnih tačaka sa demokratijom. Tako smo nedavno bili svjedoci da rezultati referenduma o promjeni imena Makedonije za velike sile ne znače ništa, a potom je grupa od osam poslanika suprotno volji građana glasala u parlamentu za odluku da počne proces za promjenu Ustava, u skladu s dogovorom sa Grčkom.

Sve ovo me je podsjetilo na one događaje iz 1997.godine, kada je na sjednici Glavnog odbora DPS-a samo sedam članova ostalo uz Đukanovića, a nekoliko dana kasnije ta brojka se pretvorila u većinu.
Ovih dana je pažnju javnosti uzburkala i odluka Skupštine Glavnog grada da se Josipu Brozu Titu podigne spomenik u Podgorici. Nije mali broj onih koji misle da se ovom pitanju ne bi pridavao veliki značaj da inicijatori te odluke nijesu upravo iz one partije, čiji su članovi bježeći od politike lika i djela Josipa Broza promijenili ime partije, ime grada, odrekli se tekovina NOB-a i revolucije, njenih simbola, zastave i himne, sklopili saveze sa okupatorima i podigli im spomenik na aerodromu u Golubovcima, oduzeli prava radničkoj klasi, uništili fabrike, rehabilitovali ratne zločince, npr. Sekulu Drljevića kroz stihove aktuelne himne.

Da su tada crnogorski borci na Neretvi, Sutjesci i u drugim ofanzivama govorili da se bore za samostalnu Crnu Goru, teško da bi mogli izvući živu glavu i izbjeći sud Partije.
Kako sam i ja u jednom periodu života pripadao Savezu komunista i obavljao važne političke funkcije kao omladinski funkcioner, bilo bi pomalo nepristojno kada bih u negativnom kontekstu govorio o tom vremenu. Naprotiv, ponosan sam na sve ono što sam u tom vremenu radio, ali kao odgovoran čovjek nekoliko desetina godina kasnije, moram se saglasiti sa onima koji osuđuju formiranje Golog otoka i mučenje na hiljade najhrabrijih sinova Crne Gore, ali i odnos partije prema Crkvi, uprkos činjenici što se mnogo sveštenika rame uz rame sa partizanima borilo za slobodu Jugoslavije.

Mnogo je onih iz moje i starijih generacija, koji će se složiti da smo desetine godina nakon oslobođenja živjeli u daleko bogatijoj i slobodnijoj Crnoj Gori nego danas. Način na koji se u Crnoj Gori mijenja odnos prema ličnostima i događajima je najtipičniji primjer licemjerstva, ali ono što je od svega važnije jeste da će generacije koje dolaze, mnoge odluke ove vlasti morati revidirati, jer su one neodržive i u funkciji dnevne politike, a moraće i da vraćaju dugove koje im ova vlast ostavlja.
Na antisrpstvu se ne može graditi Crna Gora. To mora biti jasno režimu. U temelje Crne Gore crnogorski Srbi su ugradili sebe. Zato se ne slažem sa onima koji smatraju da u godinama najvećeg progona Srba od strane jednog režima treba ćutati. Jer, ako se na ovim pitanjima budemo saginjali, više se nikada nećemo ispraviti.

DAN