Kada je 27. decembra 2019. godine u ranim jutarnjim satima u Skupštini Crne Gore od strane parlamentarne većine, ujedinjene protiv srpstva, usvojen sramni Zakon o slobodi vjeroispovijesti i kad su uhapšeni poslanici Demokratskog fronta, zatekao sam se na Mostu Blaža Jovanovića gdje je grupa od oko trista sveštenika i građana čekala odluku Skupštine. Ta hladna decembarska noć ostaće mi u sjećanju do kraja života, jer to su trenuci kada ne osjećate umor i kada vjerujete da je poslije svega režim konačno dotakao dno na kome će ostati zakovan za vijek vjekova. Iste noći se krenulo s blokiranjem saobraćajnica, a narednih dana su počele veličanstvene litije širom Crne Gore koje su iz noći u noć bile sve masovnije, a poruke snažnije. Trajno će mi ostati u sjećanju litija ulicama Podgorice uoči dočeka Nove godine. Kada sam se okrenuo oko sebe i vidio na hiljade mladih ljudi koji su s ikonama i svijećama u ruci koračali Bulevarom Svetog Petra Cetinjskog, pitao sam se ima li ovdje iko stariji od mene i pomislio da je konačno došao dan kada će Crna Gora osvojiti slobodu! U tami koja je trajala 30 godina, probudila se mladost Crne Gore, spremna da stane na put nasilju režima koji je prevršio svaku mjeru. Oči svih bile su uperene u mitropolita crnogorsko-primorskog gospodina Amfilohija, za kog smo vjerovali da nas jedini može povesti do vrha piramide. I bili smo u pravu. U mračnoj crnogorskoj stvarnosti, mitropolit je iskoračio ispred svih i prvi izašao na vrh piramide, zapalio svijeću i pokazao kojim putem treba da korača Crna Gora. A onda, kada se očekivalo da nas još ponešto nauči, otišao je u vječnost. Da li je neko od onih koji su bili uz njega zapamtio u kom pravcu je pokazao da krenemo ili su ih sve nakon njegovog upokojenja sačekali oni iznutra i oni izvana koji su trideset godina koračali stazama koje su samo njima donosile korist, ostaje da se vidi. Da li svijeća koju je upalio mitropolit Amfilohije, kojom nam je osvijetlio put, još uvijek gori ili je pokušavaju ugasiti oni kojima je ostavio u amanet da vječno svijetli Crnom Gorom? Da li se to vraćamo istim nalogodavcima koji su nas 30 godina držali u getu? Da li je promjena kursa koji je najavljivan prije izbora od strane jednog broja nosilaca važnih državničkih funkcija potvrda da su poltronstvo i ulizištvo prema Zapadu važniji od izborne volje građana Crne Gore? Da li Crna Gora može graditi svoju budućnost na negiranju svoje istorije i na rušenju prijateljskih veza sa vjekovnim saveznicima? Da li je mirna tranzicija vlasti rezultat dobre volje i pokazatelj demokratičnosti bivšeg režima kako se to želi predstaviti u javnosti ili naređenje onih koji su ga postavili, pa onda 30 godina održavali na vlasti da bi služio njihovim interesima? Da li se u novoj vlasti traže igrači koji će igrati po notama Zapada, a ruše oni koji ne pristaju na sluganski odnos prema velikim silama? Sve su ovo pitanja koja se mogu smatrati logičnim u trenucima kada se dnevno mijenjaju stavovi pojedinih političara iz predizborne kampanje.

Mnogo je ovih dana licemjerstva na političkoj sceni Crne Gore, počev od onog koje kroz izjave i saopštenja emituje DPS, do ćutanja onih za koje zasigurno znam da ne podržavaju neke od poteza nove Vlade. Plašim se da politika u kojoj svako vuče na svoju stranu najmanje koristi donosi građanima. Crna Gora mora da nauči iz svoje prošlosti da su oni koji su sebe samoproglašavali patriotama prvi napuštali brod koji tone. Ponekad se pitam kako bi upokojeni mitropolit Amfilohije komentarisao poteze nove vlasti kojima se svakodnevno urušavaju one vrijednosti za koje se on hrabro borio i koje je promovisao do posljednjeg dana?! Bio bi razočaran svaki iskreni glasač koalicije „Za budućnost Crne Gore”, ako bi nakon svega što se izdešavalo poslednjih mjeseci, u njihovim ušima počele odzvanjati riječi: „Teško nama!” Ne bi bilo dobro da oni kojima je vjerovao mitropolit krenu stazama koje je utabao Milo Đukanović i tako iznevjere građane koji su 30. avgusta otvorili novu stranicu u istoriji Crne Gore. Hvala ti, vladiko, što si upalio svijeću, ali mi se čini da neki koji bi morali još ne vide put!

Izvor: DAN