„Svak‘ je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka“, stih je vladike Petra II Petrovića Njegoša, koji je vjekovima bio životna maksima svih Crnogoraca. Međutim, današnja Crna Gora, ni po čemu ne liči na njegoševsku Crnu Goru.

Aktuelna vlast je spremna stotinu promijeniti vjera, samo da se dodvori svojim mentorima sa Zapada. Možda će svijest o izdaji njegoševske Crne Gore jednoga dana doći do mozga svih onih Crnogoraca koji istinski vole Crnu Goru, bez razlike kojoj partiji pripadaju.

Ali, ako do toga ne dođe, gotovo je sigurno da ćemo postati manjina u državi koju su stvarali naši preci mnogo prije 2006. godine… Na toj manjini će se jednoga dana temeljiti zahtjevi za rasparčavanje države od strane potomaka onih koji su se borili protiv njegoševske Crne Gore, a čiji potomci se danas lažno u nju kunu, jer im je to trenutno profitabilno, razmišljanja su koja se nerijetko čuju.
Današnja Crna Gora je zemlja koju bi poželio svaki iole ozbiljniji tiranin. Lobotomizirano stanovništvo, političari bez dostojanstva i intelektualci bez smjelosti. Ako se kojim slučajem pojavi neko ko iskoči iz ovog uhodanog sistema, taj biva satanizovan od režimskih sudova i ostalih instituta vlasti. Zato što smo izgubili osjećanje za realnost, i što kao stvarnost prihvatamo ono što nam režim servira, mi još nijesmo svjesni ni onoga što nam se dogodilo, ni onoga što nam smjeraju. A sa narodom koji nema svijest o svojoj političkoj budućnosti, svi mogu da rade šta hoće. Jednoga dana kad sve ovo prođe, a proći će, čudićemo se samima sebi kako smo sve to toliko dugo trpjeli.
Mnogo je primjera u svakodnevnom životu Crne Gore, koje zdrav ljudski um teško može razumjeti. Tako smo ovih dana bili svjedoci da predstavnik penzionera glasa protiv predloga za povećanje penzija onima sa najnižim primanjima. Nešto ranije smo bili svjedoci kako desetine hiljada majki sa troje ili više djece i njihove porodice gotovo ćutke prihvataju nezakonitu odluku o ukidanju doživotnih naknada. Tako će već sjutra desetine hiljada budućih penzionera ćutke prihvatiti predlog režima da se odbije zahtjev sindikata da se prilikom odlaska u penziju, kao osnov za obračun, uzimaju 20 najpovoljnijih godina. Istorija će zabilježiti da je ćutanje i ravnodušnost građana najveća tragedija našeg vremena. Onaj ko pasivno posmatra nepravdu koja mu se čini umiješan je u nju jednako kao i onaj koji je čini. Onaj ko prihvata nepravdu bez borbe sarađuje s njom. „Naši životi se završavaju onog dana kada zaćutimo o stvarima koje su važne“, govorio je Martin Luter King. „Za režimlije koji više od otadžbine, slobode, pravde i istine vole vlast nema pomoći. Njima je vlast užasni porok, oni su žrtve tog demonskog poroka, pa neka se još neko vrijeme naslađuju u toj muci koja nikoga i nikad nije učinila ni spokojnim ni srećnim, pa neće ni njih“, govorio je književnik Dobrica Ćosić.

Čini se kao da su ove riječi pisane za našu vlast. Crna Gora s ovim režimom tone sve dublje i dublje, i tonuće – sve dok se bude odricala najboljeg dijela naše istorije, i dok se god bude iživljavala nad onim građanima čiji su preci ugradili svoje živote u njene temelje. Danas je žeđ za osvetom najvažniji smisao politike u Crnoj Gori. Potomci onih koji su se kroz vjekove iskazivali kao najveći protivnici Njegoševe Crne Gore danas su se udružili protiv potomaka onih koji su stvarali Njegoševu Crnu Goru.

Naravno, nije mali broj ni onih koji su radi očuvanja vlasti udarili na svoje pretke, čime čine grijeh s kojim će se kad- tad suočiti. Živjeti sa sviješću o sopstvenom grijehu dovoljna je kazna. Zato bi za njih bilo najvažnije da se što prije suoče sa svojim grijehom. Jer, ljudi koji se sami suoče sa svojim grijehom pomoći će sebi da se s njim lakše izbore. A grijeh jedne vlasti je i kad manipuliše građanima, kada ih uz prisilu čini poslušnim, i kada zloupotrebljava njihova prava i slobode.

Izvor: DAN