Neko je jednom rekao da živimo u svijetu u kome niko nije slobodan, u kome su samo rijetki bezbjedni i u kome je nemoguće biti pošten, a ostati živ. Prevedeno na nas, moglo bi se reći da i mi živimo u takvoj državi. No, sve traume i razočarenja kroz koja prolaze obični ljudi su podnošljiviji od straha režimlija zbog kojeg spavaju otvorenih očiju. Oni moraju, ako se probude, i ako su iskreni prema sebi samima da priznaju da im je san noćna mora i da moraju potražiti sedative da bi, ako im uopšte mogu pomoći, konačno zaspali. Oni niži po hijerarhiji moraju da ćute na nepravde, lopovluke, laži i izdaje. Sve gledaju, a ne vide. Boje se da se probude jer režim radi po principu „podmetni i istakni svoje velmože da rade prljave poslove za njega”, eksponira ih u javnost pa kad se narod pobuni „smakne” javno nekome od njih glavu da bi šef režima ostao neukaljan. Zato nerijetko čujete komentare njegovih sledbenika i glasača kojima je učinjena neka nepravda, kako kažu da o tome Milo ništa ne zna, već mu njegovi saradnici podmeću ili rade iza leđa. To, takođe, govori i o svijesti velikog broja građana Crne Gore koji, očigledno, nikako da shvate da upravo Đukanović drži sve konce u svojim rukama, jer da nije tako, nakon svega što se dešava pod njegovom vlašću i promjena u politici DPS-a koje su se izdešavale u proteklih 30 godina, skoro je nevjerovatno da se niko iz njegovog okruženja ne pobuni ili makar javno ogradi od te i takve politike. Ima li neko da zna nekog iole značajnijeg intelektualca spremnnog da javno progovori o zloupotrebama režima? Naravno da nema, jer su se uglavnom prodali pa moraju da ćute. Da je ovo pravna država nemali broj sudija i tužilaca bi išao u zatvor. Koju poruku režim najčešće šalje građanima? Da je opozicija kriva što je u Crnoj Gori život velikog broja ljudi pretvoren u košmar. Kao da mogu opravdati tom pričom to što su 30 godina donosili na hiljade pogrešnih odluka za koje kad- tad moraju snositi odgovornost. Koliko čovjekova duša može biti otrovana najbolje se vidi u izjavama aktuelnih vlastodržaca. Etiketiranje političkih neistomišljenika najužasnijiim mogućim epitetima zbog svojih ličnih frustracija je u najmanju ruku skandalozno. Koliko režim ne osjeća puls naroda čije interese je dužan da zastupa najbolje svjedoči ocjena Duška Markovića da njegova vlada za svoj rad zaslužuje čistu peticu. Ta ocjena predstavlja i priznanje da nijesu odmakli dalje od osnovne škole i da treba dosta vremena da prođe dok steknu akademsko znanje i ocjene koje ono sa sobom nosi. No, čovjek mora biti sazdan od nekog posebnog materijala da bi mogao tako nonšalantno davati ocjene o sopstvenom radu. Odnarođena vlast zaljubljena u sebe ne vidi i ne osjeća udarce koje narod trpi zbog njihove katastrofalne politike. To su ljudi koji na svijet gledaju kroz novčanice koje svuda oko njih lete, bilo u torbama ili u kovertama, svejedno, a koje obični smrtnici samo mogu da sanjaju. Zato sve veći broj mladih ljudi odlazi u svijet da potraži sreću. Da li nakon svega što su proživjeli u Crnoj Gori oni mogu voljeti državu u kojoj su rođeni? Teško. Jer, kako lijepo reče naš narod „zbog Ilije, mrzim i Svetog Iliju“. A švedska poslovica kaže „Moji su korijeni ispod mojih stopala.“ Vlast koja kod građana svojim činjenjem ubija patriotizam je najveća nesreća koja se može desiti jednoj državi.
Izvor: DAN
