Poruke koje su se mogle čuti na protestima takozvanog Komitskog pokreta su najdublji civilizacijski sunovrat njihovih stvarnih organizatora. One sve više podsjećaju na one ideologije koje Crnoj Gori nijesu donosile ništa dobro. Ludo dijete koje nikada nije odraslo, okruženo sebi sličnima nekoliko decenija drži u svojoj ruci šibicu i prijeti da zapali državu kako bi sakrilo tragove svojih nedjela ali i ogromni kapital koji je steklo na grbači nesrećnog naroda. Ima li Crna Gora mudrosti da prozre što nam spremaju manipulatori koji nas trideset godina kradu i lažu? Kada se osvrnemo oko sebe na svakom koraku nam se ukazuje istina o životu koji živimo, pa nam ne preostaje ništa drugo nego da zaključimo da smo previše nisko pali. U ovakvom ambijentu nije lako predvidjeti što će vrijeme donijeti u budućnosti. Jedno je sigurno – da “ćeranja” po Crnoj Gori ne slute na dobro. Ona sužavaju svijest i nijesu u stanju sagledati dubinu problema sa kojima se država suočava. Decenijama vaspitavani da ne vjerujemo ni u šta, mi smo razbijeni u paramparčad, odvojeni od svojih korijena i svoje tradicije, prisiljeni da budemo sve sem ono što u stvari jesmo. Crna Gora je decenijama trovana izlivima mržnje prema svakom drugačijem mišljenju. Inspiratori takve Crne Gore su više podsjećali na uličare nego državnike, a njihovi podržavaoci izgubljeni u vremenu i prostoru nikada nijesu razumjeli što je u pozadini te i takve politike. Količina stida koju zbog toga osjećaju svi časni građani više se ne može izmjeriti. Toliko proklomovana sloboda, demokratija, humanizam, pa čak i ono što smatramo da nam neotuđivo pripada: porodica, djeca i domovi u kojima živimo, zapravo nijesu naši. Kako stati na put svakom obliku mržnje koja je uspjela da se ukorijeni kao jedan od najvećih problema sa kojima se suočavamo? To je pitanje svih pitanja. Razočaran sam odsustvom sluha za vrijeme u koje živimo velikog broja javnih ličnosti na političkoj sceni. Toliku količinu netolerancije emituju samo oni koji gledaju lični interes ili su u službi onih centara moći kojima je borba za vlast važnija od naših života. Krizu sistema vrijednosti danas plaćaju naša djeca koja žive u zarobljenoj zemlji na rubu moralnog ambisa. Kada je u vlasti bilo više radnika i seljaka, ma koliko to danas podsjećalo na neka prošla vremena, imali smo časniji pogled na svijet i sve je bilo puno časnije. Kada smo od politike napravili unosan posao, da ne kažem biznis, radnici i seljaci su istisnuti u drugi plan. Istina, oni uporni su krenuli u kupovinu diploma, kako bi i oni postali konkurentni. Crna Gora je sistematski urušavana 30 godina. Tim procesom se upravljalo izvana, a za poslušnost izvršiocima naloga opraštano i dozvoljavano sve. Dositej Obradović je jednom prilikom rekao: “Mlada duša podobna je mekom vosku, u kakav je kalup saliješ i metneš, onakvi obraz od njega napraviš.” U prosvećenom društvu idoli padaju kada se ogriješe o vrijednosti koje propagiraju. Zato zapanjujuće djeluje da neko ko nema ni za hljeba, na protestima brani one koji su mu oduzeli pravo na rad i život dostojan čovjeka. Prepoznao sam ne mali broj takvih koji vjeruju u laž da je odlazeći režim jedini spas za opstanak Crne Gore. Ignorisanjem odluka nove vlasti i ponižavanjem nosilaca izvršne vlasti želi se stvoriti atmosfera da ova vlast nije sposobna voditi državu, čime se žele poništiti rezultati izbora od 30. avgusta. Ka tom cilju nije isključena građanska neposlušnost i radikalizacija protesta.

Ne mogu se oteti utisku da Vlada bez koalicija “Za budućnost Crne Gore” i “Mir je naša nacija” nema snage da se odupre svakodnevnim provokacijama i opipavanjima pulsa odlazećeg režima da uz pomoć svojih ljudi u institucijama sistema pravi ambijent za rušenje nove vlasti sa ulice. Vlast koja streca na svaki mig međunarodne zajednice i ne samo nje i koja nema snage da ispoštuje izbornu volju onih koji su joj dali povjerenje, rizikuje da prospe sve ono što je velikom mukom ostvareno. Kako ćemo opstati ako se odreknemo svega što bi moglo uznemiriti Zapadni svijet. Znači li to da se moramo odreći sebe. Ako na to pristanemo mi smo pristali na negiranje svih tradicionalnih vrijednosti na kojima počiva ova država. Očigledno nije problem u narodu jer je narod 30. avgusta rekao svoje već u onima koji vrše vlast i nastoje da se dopadnu Zapadu po cijenu svega. Ubijanje u ime “demokratije” koje Zapadni svijet želi predstaviti kao svoje najveće dostignuće, mnogo puta smo osjetili na sopstvenoj koži. Oni nama nikada nijesu oprostili što smo uvijek bili na pravoj strani istorije. Mi njima jesmo. Time smo pokazali da je oprost odlika velikih, ali i da je svaka mržnja kazna za onoga koji mrzi.