Piše: Jovo Pejović

Nakon najnovijih hapšenja i progona srpskog naroda u Crnoj Gori, prisjetio sam se priče svoje pokojne majke koja mi je mnogo puta ispričala potresnu priču iz svog najranijeg djetinjstva. Dična odiva, poznate i priznate porodice Martinović iz Bajica, kraj Cetinja, nikada nije zaboravila kako su Italijani u toku rata 1941./’45. godine naoružani do zuba upali u njenu rodnu kuću s namjerom da živog uhvate njenog brata Ljuba, jednog od najvećih junaka svoga vremena. I kao što se to radi i danas, neko je poslao poruku Italijanima da se on nalazi u kući, a oni brže-bolje pohitali da ga uhvate.

Sjećala se pokojna majka mitraljeskih cijevi koje su bile uperene u nju i njenu maloljetnu braću i sestre do kraja života. Od tih potresnih scena nikada se nije izliječila, od toga dana, „talijane” je u bijesu nazivala „žabarima”. Ponovo sam se prisjetio ove priče u petak, 31. januara 2020. godine, kada su specijalne jedinice MUP-a Crne Gore upale u kuću mog prijatelja Milana Kneževića i naoružani do zuba uhapsili njegovu majku Ratku. Moju majku su Italijani zatvarali u ormar da prizna gdje se krije njen brat Ljubo, a Milanovoj majci, starici od 70 godina, stavili su lisice na ruke i odveli je u „betonjerku”.

Ovakvih priča po Crnoj Gori ima napretek i one bi morale biti pouka za sve one kojima je Crna Gora na srcu da se konačno stavi tačka na zlostavljanje nedužnih ljudi, naročito starih i djece koji su, ni krivi- ni dužni, ponovo, kao i naši preci kroz istoriju izloženi teroru, ovoga puta domaćih okupatora koji u svom ludilu ne biraju sredstva da sačuvaju vlast. U državi u kojoj vladajuća većina čini ono što zdravi i ljudski um ne može ni da pretpostavi, u kojoj se protivnici vlasti proglašavaju ološima i ludacima, u kojoj su građani ucijenjeni i preplašeni, postavlja se pitanje, kako uopšte jednu farsu od države ukaljanu ovakvom vlašću nazvati državom?! Najnovija hapšenja mogla bi se tumačiti time da je Đukanovića uhvatila panika.

Amerikanci i njihovi zapadni savjetnici, kao sponzori progona Srba u Crnoj Gori imaju ozbiljan problem, jer za mirni, civilizovani način otpora, kakav se ovih dana dešava na litijama u Crnoj Gori, nemaju rješenje. Nijedna životinjska vrsta, od kada postoji svijeta, nije se toliko međusobno uništila koliko je to učinio čovjek. Ali velike sile nikada kao sada nijesu više pažnje posvećivale zaštiti životinja, a istovremeno vodile manje brige o ljudima. Tužno je slušati neke nazovi intelektualce s koliko cinizma govore o SPC u Crnoj Gori i s kolikom dozom potcjenjivanja govore o građanima koji ovih dana drže lekciju čitavom svijetu iz ljudskosti i dostojanstva na litijama, braneći svoje svetinje. Ogrezli u korupciji i kriminalu, domaći vlastodršci su izgubili osjećaj za realnost.

Oni očito ne osjećaju puls ovog naroda, jer što jednom prilikom reče jedna plemenita Katunjanka, najeli su se i napili i od bijesa ne znaju šta čine. Oni ne mare ni za dječije suze, ni za majčina srca, koja sve ove crnogorske nesreće doživljavaju na poseban način… Samo nastoje da odrade zadatke koje im Amerika diktira. Možda je na primjeru hapšenja majke Milana Kneževića i premetačine njegove kuće bilo i nečega poučnog. Crna Gora je vidjela u kakvim uslovima žive neki od lidera opozicionih partija i da priča da su svi isti ne „drži vodu”. Sjećam se kako sam sa svojim prijateljima Zoranom Lakušićem i Perom Raičevićem, u danima kada je Milan bio u zatvoru, pošao da obiđem njegovu porodicu. Zatekao sam njegovu majku na njivi kako okopava baštu, a radi se o prosvjetnom radniku koji je izveo na pravi put generacije i generacije učenika.

Zato sam lisice na njenim rukama doživio kao najveću sramotu režima. Moja majka je živjela i umrla sa strahom da me zbog mojih političkih uvjerenja neka pogan s leđa ne sačeka. Da li mirno spavaju njihove majke dok proganjaju nas i naše majke, i da li se stide postupaka svojih sinova?

Izvor: DAN