„Đede, osvojismo slobodu!“, oduševljeno uzviknu unuk 30. avgusta, nakon objave rezultata izbora. „A je li Milo i dalje predsjednik?“, upita đed. „Jeste još malo, ali ne zadugo“, odgovori unuk. „Nema Crnoj Gori ni slobode, ni pomirenja dok god Milo bude imao i promil vlasti“, prokomentarisa đed. Ako Crna Gora hoće pomirenje, Mila treba razvlastiti. Svaki dan njegovog zadržavanja na funkciji predsjednika države nosi u sebi rizik od novih podjela sa nesagledivim posljedicama. Crnoj Gori na putu osvajanja slobode nije dovoljna samo mladost, potrebno je i iskustvo onih koji su preko svojih leđa prevalili teške godine života u „ne-slobodi“. I dok se mogu razumijeti pokušaji tajkuna koji su se pod režimom Mila Đukanovića obogatili što i u najljepšem snu nijesu mogli dosanjati, da destabilizacijom države i podizanjem tenzija pokušaju povratiti pozicije koje im je narod 30. avgusta uskratio, ne mogu razumjeti one građane kojima je odlazeća vlast oduzela sve, a prije svega budućnost – šta to oni brane? Ponekad se pitam šta to brane građani onih gradova koji su opustošeni, a oni dovedeni na prosjački štap i to upravo od strane onih vlastodržaca koje hoće silu na sramotu da vrate? Gdje su bili njihova hrabrost i patriotizam kada su zatvarane fabrike, a oni prepuštani ulici, kada im je vlast za kojom žale dijelila lažna obećanja o boljem životu, a oni sve više i više grcali u bijedi i nemaštini? Zna Crna Gora ko je ko. Nijesam baš siguran da se neki koji se prse po trgovima imaju čime podičiti – ni sopstvenim životom, ni precima, ni svojim imenom ni prezimenom. Uzalud neki pokušavaju iskoračiti korak naprijed i zapaljivim govorima i porukama pozivati narod na krv i oružje i time kobajagi iskazivati svoju ljubav prema državi, kada ih njihova djela, a bogami i njihovi preci posle svakog javnog nastupa vrate dva koraka unazad. Oni koji znaju ko su i od koga su nemaju potrebe da o tome govore, jer su i oni i njihovi preci sve rekli o sebi, tako da oni svojim djelima i načinom života čuvaju sebe i Crnu Goru od Milovih jurišnika. Danas je Crna Gora poprište svakojakih budalaština koje emituju poraženi lideri političkih partija koji se ne mire s porazom. Njihovo koliko do juče samohvalisanje da su predstavnici nekog civilizovanog urbanog svijeta svakim danom pada u vodu. Toliku vrstu primitivizma, prostakluka i neiživljenosti odavno nijesmo gledali na ulicama, trgovima i društvenim mrežama. Plašim se da ljudi koje ispunjava mržnja prema najbližima, u stvari najviše mrze sebe same. Ta mržnja je sijana Crnom Gorom punih 30 godina od strane režima Mila Đukanovića, tako da se kao korov primila u nekim sredinama, koje u 21. vijeku ratnim pokličima i pozivima na linč političkih neistomišljenika guraju Crnu Goru u vremena za koja smo mislili da su odavno za nama. Zato riječi đeda s početka ove priče da Crnoj Gori nema pomirenja dok je predsjednik države Milo treba ozbiljno shvatiti i učiniti sve što zakoni omogućavaju da se odlazeći režim što prije razvlasti za dobro Crne Gore, ali i za dobro svih njenih građana.

Izvor: DAN