Piše: Jovo Pejovć

Skoro će godina dana od kada me je, poslije još jedne tropske podgoričke noći, novi dan poveo prema Lijevoj Rijeci, kolijevci najvećeg srpskog plemena Vasojevića. Radovi na izgradnji autoputa Podgorica – Mateševo u velikoj mjeri su uticali da slika o ljepoti predjela kroz koje smo prolazili bude narušena, jer pojas uz put koji vodi prema Lijevoj Rijeci bio je prekriven slojem prašine, pa je i rastinje pored puta jedva čekalo prve jesenje kiše da se umije i sa sebe skine ovo neprijatno breme.

U vozilu je bilo i nekoliko turista iz Amerike koji su prvi put prolazili ovim predjelima i koje su interesovale ne samo prirodne ljepote, već i istorija ovoga kraja. Shvatio sam da o Crnoj Gori znaju malo ili nimalo, kao uostalom i o čitavom Balkanu, ali pri pomenu velikog teniskog šampiona Novaka Đokovića bilo im je jasno da je tu blizu granica sa Srbijom. Put nas je vodio u Širaliju, jedno od najudaljenijih sela u Lijevoj Rijeci, do kojeg se nažalost dolazi putem kojim jedva da može proći neko jače putničko vozilo. Osim džipa ili „lade nive”, koji su prilagođeni takvim putevima i kamiona, teško da se drugim vozilom može doći. Dok smo prolazili kroz gustu bukovu šumu i predjele čarobne ljepote, svi smo ostajali bez daha. Uživali smo u totalnom miru opijeni čistim vazduhom i netaknutom prirodom divlje ljepote.

Samo priroda sa svojim čarima i ljepotama može vam prirediti tako nestvaran ugođaj. Imali smo osjećaj da bukova i četinarska stabla koja se ovdje takmiče svojom visinom žure da dotaknu nebo, a onda kao u bajci, pri izlasku iz guste bukove šume ukaza nam se ogroman prostor s bujnom vegetacijom, prepunom raznoraznog planinskog cvijeća, prekrasnih boja, ali i stabla jabuka, šljiva, krušaka i drugog voća koje nažalost nije bilo u punom rodu, kako inače zna biti. U selu nas je dočekao ugledni i vrijedni domaćin, poznati guslar i zdravičar iz tog kraja, Vukmir Adžić sa svojom brojnom porodicom. Domaćinski, kako samo on to zna, ne krijući zadovoljstvo što smo došli u posjetu ovom predivnom selu u Lijevoj Rijeci, u kojem su ostala još samo dva domaćinstva – advokat Miladin Adžić i Vukmir – koji jedini tu boravi najveći dio godine i uživa u čarima netaknute prirode pokazujući na ličnom primjeru kako se voli zavičaj. Uz poznate ekološke specijalitete tog kraja i nezaobilaznu rakiju, a pored šljive, kruške i jabuke, Vukmir pravi i rakiju od drenjine. Imali smo i posebni užitak da se kupamo u improvizovanom bazenu, koji je sagradio njegov otac prije nekoliko desetina godina, a Vukmir nedavno obnovio. Naši prijatelji iz daleke Amerike su uživali u prirodnim ljepotama, gostoprimstvu domaćina, specijalitetima, a naročito u šljivovoj rakiji i nijesu se mogli čudu načuditi da država ništa nije učinila da se ovi prirodni dragulji povežu s Podgoricom saobraćajnicama koje omogućavaju normalnu komunikaciju, a što bi u svakoj iole ozbiljnoj zemlji predstavljalo pravu turističku atrakciju. No, treba se zapitati, da li smo mi svjesni prirodnih ljepota Crne Gore ili u svom neznanju ubijamo poslednju nadu da joj vratimo život koji zaslužuje. Oni koji bi o tome trebalo da brinu, više su posvećeni oduzimanju, nego davanju, odnosno razvoju ovih predjela. Dok sam uživao u prirodnim ljepotama ljevorečkog kraja, u ušima su mi odzvanjale riječi mog prijatelja profesora Zorana Lakušića koji se na sjednicama skupštine Glavnog grada godinama grčevito borio da država više pažnje posveti ovom kraju.

Naravno njegova upozorenja nijesu naišla na razumijevanje režima, kao ni upozorenja mnogih drugih širom Crne Gore koji ukazuju na potrebu da se više pažnje posveti izgradnji saobraćajne infrastrukture u udaljenim selima, kako bi se u njih vratio život i stvorili uslovi za razvoj seoskog turizma. Naš domaćin Vukmir se zajedno sa svojom porodicom i advokatom Adžićem bori da se i poslednja vatra na ognjištu ovog udaljenog sela čudesne ljepote ne ugasi. Prave pomoći od države do sada nije bilo. Svi smo poželjeli da se i ove godine ponovo nađemo i uživamo u čarima netaknute prirode. Za Amerikance sigurno znam da zbog virusa korona neće ispuniti dato obećanje. Ja sigurno hoću, ako mi Bog da zdravlja. A unaprijed znam da će se Vukmir tom susretu jako obradovati.

Izvor: DAN