Posjeta glavnog haškog tužioca za bivšu Jugoslaviju Crnoj Gori poslužila je jednom broju građana Podgorice da mi postave pitanje da li je došlo vrijeme da se nakon donošenja raznoraznih rezolucija o ratnim dešavanjima na prostoru bivše nam zajedničke države u Skupštini Crne Gore otvori parlamentarna istraga o ulozi Mila Đukanovića u tim događajima. Naslušali smo se i načitali brojnih izjava iz tog ali i kasnijih vremena o neposrednoj ulozi Đukanovića u tim dešavanjima koji neoborivo dokazuju da je ratno-huškaškom retorikom, ali i pružanjem drugih vidova podrške i pomoći, pomagao neku od suprostavljenih strana koristeći neograničenu moć koju je imao u Crnoj Gori, i tako doprinosio raspirivanju nacionalne mržnje i posticanje sukoba. Neki političari sa prostora Jugoslavije su zbog toga, iako sa daleko manjim uticajem, deportovani u Hag zbog čega su osuđeni. Zato sa pravom sve više građana pita da li postoji neki tajni sporazum Đukanovića sa međunarodnom zajednicom, da kao njihov saradnik zauzvrat bude oslobođen pokretanja postupka kojeg kao neko ko je neposredno učestvovao u donošenju odluka teško može izbjeći. Ne treba smetnuti sa uma da je Đukanović jedno vrijeme pored premjera obavljao i dužnost vojnog ministra. Javna je tajna da su tih ratnih devedesetih godina tajno naoružavani najodaniji članovi DPS-a, a neki su o tome kasnije svjedočili u javnosti. Zašto o ulozi Mila Đukanovića u ratnim dešavanjima ćute kao zaliveni lideri Bošnjačkih i Albanskih partija i koji je to interes da mu gledaju kroz prste kada je ovo pitanje na dnevnom redu, velika je nepoznanica. Zašto o tome ćute lideri takozvanih anti ratnih partija koji dobro znaju kako su njihovi prethodnici tada kvalifikovani od strane Đukanovića, takođe nije jasno. Bilo je za očekivati da neko od zvaničnika od gospodina Serža Bramerca zatraži pojašnjenje da li u haškoj arhivi postoji papir kojim je Đukanović za neko vrijeme aboliran odgovornosti za ratna dešavanja na prostoru Jugoslavije i što je za uzvrat bio dužan uraditi.

Danas je u Crnoj Gori postalo moderno da se za zločine koji su se dešavali devedesetih godina optužuju oni koji tada nijesu bili ni rođeni. Zabranjeno je da se na osnovu činjenica govori o tim događajima. Kažu da nije mali broj onih koji su spremni svjedočiti kada se u tužilaštvu i sudovima oslobodimo uticaja Milovih kadrova. Učesnici ratnih dešavanja koji su se odazvali vojnom pozivu i koje je lično Đukanović ohrabrivao da idu na ratišta, izloženi su raznoraznim nelagodnostima, a ugrožena su i njihova prava. Porodicama poginulih rodoljuba i njihovim ratnim drugovima zabranjen je pristup spomen obelježjima podignutim njima u čast, a zvanične vlasti nikada nijesu iskazale kajanje što su neposredno odgovorne za njihovu smrt. U svježem mi je sjećanju kako se vlast nečovječno ponijela prilikom prenosa posmrtnih ostataka onih crnogorskih boraca koji su mučeni i ubijeni u takozvanim logorima smrti. Crna Gora bi, ako se do kraja ne istraži uloga Mila Đukanovića u ratnim dešavanjima 90ih godina, bila jedina zemlja u svijetu u kojoj bi žrtve bile osuđene, a nalogodavci lagano prošli bez kazne. Nijedan od osuđenih političara u Hagu nije lično nikoga ubio, ali im se stavlja na teret da su svojim djelovanjem doprinosili zločinima. Nekima nije pomoglo ni to što su se pokajali, da bi se spasili kazne. Đukanoviću izgleda jeste. Razobličavanjem uloge Đukanovića u ovim dešavanjima, otpočelo bi istinsko pomirenje u Crnoj Gori, jer dok svi važni faktori tih događanja ne budu ravnopravno tretirani, kao i sve žrtve ma na kojoj strani bile, nema istinskog pomirenja ni u Crnoj Gori ni u Regionu.

Izvor: DAN