Kada pred sobom postavite cilj ima nade da do njega dođete. Kada sam napisao prvu kolumnu, nijesam vjerovao da ću tako brzo dogurati do jubilarne dvjestote, ali nikada nijesam prestajao da se nadam… Kako je vrijeme odmicalo, hrabrio sam sam sebe, a hrabrili su me i moji prijatelji i, na kraju, uspjeli smo svi zajedno.

Pozvan od svoje savjesti, nijesam mogao odustati da u najtežim trenucima za odbranu istinske Crne Gore, ali i odbranu identiteta Srba u Crnoj Gori još neko vrijeme ne nastavim perom borbu za ostvarenje naših prava. Svjestan da za tako nešto treba imati puno snage, vremena i znanja, čega meni sve više nedostaje. Da bismo ostvarili cilj kojim težimo svi zajedno, prvo moramo imati ljude koji će prezreti i nadmašiti sve naše male i velike sujete, čarke, zavisti, ogovaračke navike i međusobne svađe. Dostojanstvo i sloboda, sopstveni stav i gadljivost prema sluganstvu, orijentiri su kojima težim, jer kada čovjek to izgubi on postaje niko i ništa. U Crnoj Gori tri decenije nema ni zračka svjetlosti. Sva je svjetlost pobjegla sa zemlje na nebo i ostavila nas da tumaramo u mraku, a ipak, mi proganjani, šikanirani i zlostavljani pokušavamo odbraniti svoju zemlju. Jaki u nadi i vjeri, snažno vjerujemo u skoro svanuće dana koji će rastjerati tamu koja se uvukla u sve pore našeg društva. Njegoševska Crna Gora je stvarana (na isti način kako je na Vidovdan u Londonu govorio vladika Nikolaj Velimirović o stvaranju Srbije) na lobanjama i kostima mog naroda. I kada bi sve lobanje i kosti mog naroda bile uzidane u zajednički hram, on bi bio veći od Lovćena i svako od nas bi mogao reći:„Ovo je glava, ovo su kosti, nekog od mojih predaka.“ Da su naši preci ćutali i trpjeli zulum raznih okupatora i diktatora, odavno od Crne Gore ništa ne bi bilo. Na pitanje zašto ste glasali ovaj režim nakon saznanja o brojnim kriminalnim radnjama i zloupotrebama, najveći broj građana Crne Gore odgovara: „Zato što smo morali.“ Nijeste morali, jer ovo nije okupacija Vermahta, pa da se mora. Mada, ni tada mnogi nijesu htjeli. Crnu Goru su okupirali primitivci, samoljublje, sebičluk i alavost. Uloga intelektualaca nije da ćute, već da govore istinu u lice nosiocima moći, ali ovi naši Crnogorci za to nemaju hrabrosti. Naravno među njima je najviše onih kojima savjest nije ni mirna, ni čista. Mediji su 2010. godine pisali da je u Crnoj Gori lakše dobiti vizu nego naći žiranta za kredit. Hiljade ljudi koji su bili žiranti svojim kumovima, rođacima, prijateljima morali su i moraju vraćati tuđe kredite. Kada sve ovo uporedimo s basnoslovnim sumama kredita koje su podizali šef režima i njegovi prijatelji, dolazimo do zaključka da su Crna Gora i njeni građani opljačkani kao nikada u svojoj istoriji. Prava borba za slobodnu Crnu Goru tek predstoji. Sada kada je sve izašlo na vidjelo, treba vjerovati da će u FRONT za slobodnu Crnu Goru biti sve više građana.

Izvor: DAN