Nije pametno stalno se spoticati o isti kamen, naročito ne kada se zna da bi istorija trebalo da bude učiteljica života za sve one koji imaju namjeru da se ozbiljno bave politikom. Crna Gora se kroz istoriju najviše spoticala na podjelama, jer da se nijesmo svako malo dijelili, danas bi složnije i srećnije živjeli.

Tu lekciju nikako da nauče neke opozicione partije, već prije nego što krenu povesti dijalog o zajedničkom djelovanju, spotaknu se o onaj isti kamen o koji smo se vjekovima spoticali. Onog trenutka kada se opozicione partije oslobode dekadencije, sujete i međusobne netrpeljivosti, kada se za trenutak oslobode navodnog ličnog elitizma i ujedine u namjeri da budu u službi sve većeg nezadovoljstva građana zbog politike režima, imaće šansu da osvoje vlast. Kada je sve važnije od suštine, tada ne možete očekivati bilo kakav pomak u odnosime među opozicijom.

A suština nije u tome gdje će ko sjedjeti, nego kako najbrže doći do demokratske smjene vlasti. Ono što je posebno interesantno je da na kompromise najčešće ne pristaju oni čelnici partija koji su izronili ispod istog partijskog šinjela. Naročito kažem čelnici, jer članstvo koje nije u rukovodstvima partija, razmišlja posve drugačije.

Za one koji u startu ignorišu i odbacuju svaku inicijativu koja vodi ka ujedinjenju opozicije kao najvažnijeg preduslova za rušenje režima, može se bez griže savjesti reći da su operisani od politike, a samim tim i od svake pomisli da bi mogli biti buduća vlast koja bi Crnu Goru učinila boljim mjestom za život svih njenih građana.

Takve opozicije se plaše svi oni koji je podržavaju, ali i oni kojima je dosta ovakve vlasti, pa i oni koji su je koliko do juče podržavali vlast. Plaše se, između ostalog, i zato što nijesu sigurni koliko takva vlast može trajati, kao i da li će više vremena trošiti na međusobnim prepucavanjima, nego na stvaranju uslova za bolji život.

Ako su na kompromis opozicije zbog većih interesa spremni oni koji su od strane režima bili šikanirani, zatvarani, prebijani, trovani i otpuštani sa posla, onda na kompromis treba da pristanu bez uslovljavanja i oni koji ovim progonima nijesu bili izloženi.

Kada na kompromis pristaju oni koji su od strane režima bili godinama proganjani i ponižavani, kao i oni čiji su najbliži za čast i obraz Crne Gore ginuli i od mnogih zaboravljeni, onda moraju i oni koji su o tome samo ponešto slušali ili pročitali. Kada na kompromis pristaju oni koji decenijama protestvuju crnogorskim ulicama, ali i oni koji su spremni oprostiti onim liderima opozicionih partija koji su u raznim periodima svog političkog rada svjesno ili nesvjesno pomagali opstajanju režima ili donošenju odluka na štetu građana Crne Gore, onda na kompromis mora pristati svako ko istinski pripada opozicionom korpusu.

Na kompromis se mora pristati i zbog onih koji nijesu uspjeli dosanjati svoj san o slobodi za koju su se borili do zadnjeg dana svog života. Svaki istinski predstavnik opozicije mora da osluškuje koliko je narod zadovoljan i da svoj rad prilagođava interesima građana, a to svakako ne može „zavaljen“ u udobne fotelje svojih kabineta.

Jedino izdaja sopstvenog naroda i države ne smije nikada biti cijena kompromisa. Od kompromisa među opozicionim partijama najviše se plaši režim. Na čelu opozicionog bloka za smjenu režima mora biti narod, kome jedino i pripada pravo da mijenja i postavlja vlast. Onaj isti narod u kojeg se neki deklarativno zaklinju, ili iza kojeg se, bolje rečeno, sakrivaju. Naravno, odgovornost naroda je najveća.

Prvo da prepozna ko su njegovi istinski predstavnici, i ko se iskreno bori za njihove interese, i drugo, da na osnovu tih saznanja odluči kome dati povjerenje, a koga jednom za sva vremena prekrižiti. Prilikom donošenja odluka ne smije biti sentimentalnosti niti ukazivanja bjanko povjerenja, jer smo mnogo puta u poslednjih nekoliko godina više vjerovali šarenim lažima nego realnoj politici.

Crnoj Gori treba punoljetna vlast, a ne pripravnička, čije smo posljedice osjetili i osjećaćemo još puni niz godina. Crnoj Gori je potrebna vlast koja se više neće spoticati, i koja će se u donošenju odluka voditi isključivo domaćom pameću i našim interesima. Toga mora biti svjesna ona opozicija kojoj je smjena režima prioritet. Sve drugo je održavanje statusa kvo, koji u konačnom završava već viđenim scenariom presipanja iz šupljeg u prazno i otvaranju novih podjela i svađa.
Kako nam za koji dan stižu božićni praznici koji su, pored porodičnih okupljanja, prilika da se mirimo i opraštamo jedni drugima, evo pravog trenutka da svi u opoziciji damo šansu međusobnom pomiranju. Pomirenju koje bi značilo okupljanje opozicije u jedinstveni front za smjenu odnarođenog režima. U politici , kao i u sportu, postoje porazi kada pobijedite sebe same. Poslije takvih utakmica, porazi najteže padaju. Moramo priznati da je uprkos svim pritiscima i marifetlucima vlasti takvih poraza u opoziciji bilo najviše. Zato, ako se ovoga puta spotaknemo na pitanju objedinjavanja opozicionog djelovanja, podizaćemo se mnogo duže nego što to iko može pretpostaviti.

Izvor: DAN