Svako ko je trideset godina talasao u Crnoj Gori taj je žestoko propatio. Svi koji su mislili kao oni a nijesu učestvovali u talasanju opstajali su isključivo na ćutanju. Da nije bilo talasanja, davno bismo bili pregaženi za sva vremena. Koliko je bilo teško znaju samo oni koji nijesu odustajali iako su primali udarce od kojih se drugi nikada ne bi oporavili, jer kada se borite sami protiv svih, i onih iznutra i onih izvana, naoružanih do guše, isključivo idejom i srcem onda se to naziva herojstvom. U toj neravnopravnoj borbi su prednjačili oni koji su gubili sve, a nijesu tražili ništa zauzvrat. Zato se plašim da će i ovoga puta upravo oni najmanje osjetiti slast pobjede jer se njih niko neće sjetiti a oni po navici neće ništa tražiti. Dok pišem ovu kolumnu, prisjećam se svih protesta opozicije, nasilja policije nad golorukim narodom, hapšenja, otpuštanja s posla, pritisaka i ucjena. Prisjećam se koliko je teško bilo prikupljati potpise podrške izbornim listama ili naći ljude spremne da se bore protiv izbornih krađa na biračkim mjestima. Oni su se svjesno žrtvovali da budu izloženi progonu režima. Sjećam se kako su u centre bezbjednosti privodili starce od preko 80 godina samo zato što su tražili od svog partijskog rukovodstva da im pomogne oko Ustavom zagarantovanog prava da se upišu u birački spisak i ostvare pravo glasa koje im je nezakonito uskraćeno na referendumu o državno-pravnom statusu. Nas koji smo bili na rukovodećim mjestima u partijama predstavljali su kao kriminalce i pokazivali naše fotografije u prostorijama MUP-a ne bi li našli povod da nas uhapse. Oni najhrabriji nijesu marili za sve progone i ucjene i uvijek su i na svakom mjestu bili u prvim redovima borbe za očuvanje Njegoševe Crne Gore. Neki drugi su vječito vagali na koju će stranu prevagnuti da se što prije priklone pobjedničkoj strani.

Ma koliko lideri dojučerašnjih opozicionih partija bili optuživani za agresivno ponašanje nakon svega što se izdešavalo, svaki istinski patriota koji baštini vrijednosti njegoševske Crne Gore može reći da se tako ponašaju ljudi koji imaju čist obraz, nikog se ne boje, koji nijesu ucijenjeni i koji razmišljaju svojom glavom. U Crnoj Gori su stalno tražili izdajnike, a kada ih nijesu mogli naći tada su ih izmišljali. Tome ne bi trebalo davati na značaju da se svakim danom ne pojavljuju na političkoj sceni neka nova lica biološki jača od tvoraca tih ocjena koja iznova iniciraju podjele po tom osnovu. Svijest ljudi koji na takav način gledaju na svijet u koji živimo nije formirana u porodicama već u glavama političara koji ispiraju mozgove onima koji im slijepo vjeruju. U društvima gdje se sve zasniva na moći vlasti a ne na znanju, svi putevi vode beznađu. Obračun sa korupcijom i kriminalom u koji su neposredno uključeni dojučarašnji nosioci najvažnijih državnih funkcija mora biti prioritet nove vlasti, jer kozmetičke promjene ne mogu donijeti ništa dobro društvu koje je metastaziralo od vrha do dna i u kojem su nosioci sudske vlasti i policije povezani sa kriminalnim klanovima i grupama. Ne sporeći da je smjena režima Mila Đukanovića pitanje svih pitanja, imam utisak da bi građani bili do bola razočarani ukoliko do kraja ne bi bio demoliran sistem koji je očerupao Crnu Goru, ali i ako bi bile stavljene ad akta ideje oko kojih se godinama okupljao veliki broj građana. Razočarenju ne bi bilo kraja ukoliko bi iza dinamike svih budućih poteza nove vlasti stajale strane ambasade koje bi diktirale prioritete u skladu sa svojim interesima a suprotno izbornoj volji građana.

Nova vlada treba da zna da je u Crnoj Gori put od slave do ponora kratak, a da istorija pamti samo one koji su bili u službi svojih građana i države. To što se nova vlast, po mišljenju jednog broja građana, i dalje ponaša kao opozicija treba doživljavati kao veliki demokratski iskorak, a to što se sve više čuju komentari da su nakon imenovanja jednog broja kadrova na ministarskim funkcijama i u ministarstvima najviše profitirali preletači, opomena je da treba imati više osjećaja i odgovornosti prema onim građanima koji su sve podredili izbornoj pobjedi, jer kada stradate 30 godina treba vam dati šansu da i vi osjetite nešto od boljeg života.

Izvor: DAN