Ako budem odbačen, Srbi će me najdalje odbaciti, ako budem ponižen, Srbi će me najviše poniziti. Ponekad je teško biti Srbin, ponekad časno, ali nikad dosadno”, govorio je književnik Brana Crnčević. Ovo njegovo zapažanje, ma koliko zvučalo surovo, potvrdilo se kao istinito za one koji su to osjetili na svojoj koži. U istoriji srpskog naroda počasno mjesto pripada srpskim junacima i vojskovođama koji su svojom hrabrošću nadomještali, ali i plaćali male i velike gluposti političara i činili viteštva koja su često prelazila granice mogućeg. Zato se Srbi kroz istoriju više pamte po ratnicima, a manje po političarima.

Ono što su političari gubili, ratnici su vraćali. Kada su nam vođe bile vojskovođe, izdaje su svođene na najmanju moguću mjeru. No, slavu srpskoga naroda u svijetu prenosili su i naučnici, književnici, kulturni stvaraoci i sportisti.

U novijoj istoriji vojskovođe proglašavaju zločincima i isporučuju vječitim neprijateljima i političkim sudovima da kroz unaprijed pripremljene presude opravdaju NATO zločine nad Srbima. Kako su na kraju završili neki od najvećih srpskih junaka zapisala je istorija, bilo da se radi o onima iz Crne Gore, Srbije ili iz zemalja gdje vjekovima žive Srbi. To što im srpski narod nije na dostojan način odao priznanje koje su zasluživali, žrtvujući svoje živote za slobodu, ostaje i prošlim i sadašnjim generacijama kao grijeh koji će nas kao narod pratiti u budućnosti.

Aktuelni lideri više vode računa o tome kako da sebe promovišu nego što imaju potrebu da to čine onima kojima nijesu ni do članaka. Zato mi je strašno krivo na Srbe u Crnoj Gori što se ne ujedine u borbi za zaštitu svojih interesa i kako im nije jasno da se za njihova prava neće boriti niti izboriti oni koji čine sve da ih svedu na najmanji mogući procenat.

I kao što potomci bratstava koja su mijenjala svoja prezimena zbog krvne osvete i iz drugih razloga danas imaju problem da povežu svoje istorijsko trajanje, isto tako će prisilno mijenjanje identiteta Srba u Crnoj Gori, ukoliko se tome ne suprotstavimo, jednoga dana biti nepremostivi problem. Vjerujem da bi režim i dosad na projektu prisiline asimilacije Srba u Crnoj Gori imao više uspjeha da mu na tom putu ne stoji Mitropolija crnogorsko-primorska, koja uživa najveće poštovanje građana Crne Gore i pomaže da se ne izbriše narodna memorija i istina o nama. Nedavno sam u prolazu čuo komentar jednog građanina o tekstovima poznatog kolumniste. „Sve je rekao jer je znao i imao hrabrosti da nam kaže, upravo ovdje i sada kada se ne smije kazati istina. Oni koji su to trebali čuti, čuli su, a puno je i onih koji se prave da ne čuju.” Ja bih još dodao da će sve naše prave vrijednosti biti zaboravljene ako i dalje budemo ravnodušni na sve što nam se dešava.

I kao što su poznati srpski književnici u svojim knjigama uspijevali da nas ohrabre, utješe, zaliječe rane, raznježe, ali i probude, opomenu, pa i rastuže, tako je nasušna potreba svakog Srbina da sačuva sve one vrijednosti prohujalog vremena na kojima počiva Crna Gora Svetog Petra Cetinjskog, Njegoša i kralja Nikole, koji su svoje srpske korijene zavještali u svoju književnu i svu drugu zaostavštinu. Ja, koji se nacionalno izjašnjavam kao Srbin, u mnogo čemu nijesam zadovoljan kako neki srpski lideri u Srbiji, Crnoj Gori i regionu zastupaju srpske interese. Nijesam zadovoljan ni time kako srpski narod reaguje na njihovo vođenje i viđenje politike i političkih prilika i što ne može prepoznati ko su njegovi istinski predstavnici i borci za njihova prava, kao i kako se, nerijetko, njihove odluke i podrške nekim liderima često mogu izjednačiti sa naivnošću.
Kasno otrježnjenje mnogo puta smo kroz istoriju skupo plaćali. Zato je zadnji čas da se probudimo i počnemo mudrije i hrabrije uticati na odluke koje se direktno tiču naše budućnosti.

DAN