Imao je naš narod u svojoj prošlosti dosta političkih raskršća. Postojali su hajduci, komiti, zelenaši, bjelaši, partizani, četnici, i svi su oni imali međusobnih krvavih obračuna, iako su pretežno pripadali jednom te istom pravoslavnom narodu. Posle tih raskršća, narod se vraćao savremenom načinu života: mirili se, opraštali grehove, pogibije, iznova gradeći međusobno povjerenje.

A onda su stigle devedesete godine prošlog vijeka kada se Crnoj Gori desila ona narodna„ko tebe kamenom, ti njega hljebom“ rušeći sve tekovine građene decenijama. Zaživio je višepartijski sistem, DPS postao neprikosnoveni gospodar života i smrti a demokratija i slobodni izbori postali misaona imenica za građane Crne Gore.

Članska karta Demokratske partije socijalista postade najsnažniji identifikacioni dokumenat za ostvarivanje bilo kakvog prava kod nadležnih institucija, kao uslov bez kojeg se ne može čak ni preko pješačkog na zeleno svjetlo, a kamoli put državnih institucija.

Demokratizaciju Crne Gore po aršinima DPS-a pratila su i svakodnevna obećanja koja su slavodobitno ministri iznosili u javnost pozivajući građane da što prije apliciraju kako se opredijeljena sredstva ne bi upuljala od dugog stajanja u državne sefove.

Zanesen slatkorječivim obećanjima, riješih i ja da apliciram za podršku poljoprivrednicima, i ne časeći pođoh da se raspitam kod nadležnih službi. Ujedno iskoristih priliku da se raspitam za obećanja, tada aktuelnog ministra Ivanovića, o puštanju u pogon korita za pojenje na raznim česmama, močilima i bunarima koja će u predvečerje izbornog procesa otvoriti svečano i imati ekskluzivno pravo prvi da koriste istaknuti stranački kadrovi.

„E ne može to tako, Saviću! Ti nijesi naša član“, rekoše mi u poverenju prijatelji iz te partije, a i nijesi ni za NATO, što znači da si protiv države i da nijsi pouzdani elemenat. Priznadoh im javno i tu jeres da nijesam za priključenje Crne Gore NATO-u i da mi nije simpatičan ni onaj gospodin Garčević što je glavni promoter, otvoreno rizikujući da nikad ne popijem vode sa pomenutih korita.

Jednostavno, riječi gospodina Veska Garčevića ne piju vodu kod mene, jer sam poluistine, konstruisane laži, poslušnički mentaitet i tanjevinu uvijek daleko gurao od sebe, svjesno rizikujući pristup pomenutim pojilima.

Generalni promoter, gospodin Garčević, obeća da će dolaskom NATO trupa i okupacijom Crne Gore, crnogorska omladina lakše doći do posla i imati srećniju budućnost i ni oko mu se ne namrdi! Reče i da će nas taj ulazak spasiti od terorizma zaboravljajući da su upravo NATO članice najčešća meta terorističkih napada. Glavni promoter često pomene i pomoć koju smo dobili od NATO-a, veličajući do neslućenih visina vreću kukuruza koja je helikopterom stigla na Žabljak i par gumenih čizama dopremljenih u Zetu.

Čuh, dakle, od sugrađana da je gospodin Vesko Garčević porijeklom iz Murina i da je njegova baba rođena sestra prađedu ona dva mala anđela, Julijane i Olivere sa polja Kosova koje NATO zločinci ubiše u Murini. Ali od njega ni jednom ne čuh ništa o zločinu koji je zadesio rodno mjesto njegovih predaka, niti o žrtvama njegovih bližnjih koje je pobio NATO.

Kada sam čitao izvještaj sa suđenja za zločin u Murini posebno su me ganule riječi majke jedne od ubijenih djevojčica i bliske rođake gospodina Veska Garčevića. Koja reče: “Tog dana sam i ja umrla. Samo se sjećam da sam uzela kamen pun krvi na kojem su bili tragovi kose Olivere i Julijane!”

E upravo na tom kamenu natopljenom krvlju vaših bližnjih, vi, gospodine Garčeviću, promovišete NATO i to neka vam je na umu. NATO čiji ste vi promoter nije demokratska organizacija nego krvava vojna sila koja ubija ljude svud po svijetu, baš onako kako su i nas zločinački ubijali.

 

Izvor: IN4S