Reagovanje Milana Kneževića povodom reakcija na Deklaraciju o nacionalnom pomirenju

Reagovanje Milana Kneževića povodom reakcija na Deklaraciju o nacionalnom pomirenju

Odavno jedan dokument kao što je Deklaracija o nacionalnom pomirenju u Crnoj Gori, koju smo potpisali Andrija Mandić, Nebojša Medojević i ja, nije izazvala toliku pažnju koja se nakon početnog “građanskog” šoka odmah pretvorila u hajku protiv njenih potpisnika.

Pošto ovih dana, zauzet obavezama u Bermudskom trouglu: policija / tužilaštvo / sud, nijesam našao vremena da hajkačima odgovorim kako zaslužuju, to činim ovom prilikom. Istina koju smo u jedanaest članova Deklaracije saopštili crnogorskom društvu pokazala je da model građanskog društva postoji samo u bljutavim komentarima političkih pajaca, kolumnama očerupanih režimskih paunova i šerbijansko-andrijaševićevskih istoričara. Ali i nekakvih analitičara iz Beograda, koji imaju crnogorsko poreklo, a koji redovno dobiju inspiraciju kad ih žene, Srbijanke, isteraju iz stanova, pa po Kalemegdanu s pudlicama pod ruku kukaju nad sudbinom Crne Gore, koju ugrožava tamni ruski oblak, u formi DF-a. A da je Deklaracija o pomirenju postigla efekat, najbolji je pokazatelj jaukanje ovog menažerijskog hora, koji danima poručuje da ih naš dokument ne obavezuje, i da se oni neće miriti s bjelašima i četnicima, makar ponovo snimali „Božićnu pobunu“ i „Sutjesku“. Pošto sam u fazi opraštanja, razumijem ovu dukljansku perut, uljuljkanu na režimskom koritu, koje još nije prevrnuto, jer se nijesu dovoljno najeli, što nikako ne može da mi oprosti jer potičem iz partizanske porodice, koja se nakon rata nije hvalila svojim mrtvima, niti je preko njihovih kostiju ulijetala u vile po Dedinju i Gorici, postavljajući tepihe crvene buržoazije. Imam razumijevanja i za one četničke potomke, koji su posle 1945. godine bradu Draže Mihailovića zamijenili Marksovom i Engelsovom, a i danas bi, kao neoliberalni janičari, kad bi mogli, organizovali još jedan Zidani most, iako na svadbama stidljivo zacupkaju nogom ispod stola na prve taktove “Morem plovi jedna mala barka.” A kad polupijani dođu kući, šapatom se kunu ženama da je Milo u duši Srbin, i da su ga lično vidjeli kako u „Splendidu“ od Cece naručuje „Vidovdan“. Valjda im je ovaj diskurs potrebniji od bensedina da bi pokušali zaspati bez košmara o višedecenijskoj izdaji samih sebe. Ipak, glavni šok za tumače Deklaracije nastaje kad pročitaju da u Crnoj Gori, građanskoj državi, pravoslavni hrišćani, bili oni Crnogorci ili Srbi, čine preko 75% stanovništva. I onda je to odmah direktan atak na nacionalne manjine, multietnički i multivjerski sklad, koji moramo čuvati kao zjenicu oka svoga. Ispostavlja se da je naš glavni problem što nas ima ovoliko, jer, da nas ima kao Hrvata u Andrijevici i Šavniku, lakše bismo se integrisali u crnogorsku postmodernu zbilju, uz zagarantovane mandate i resore u Vladi, vo vjeki vjekov. Kakve veze ima ovo s bjelašima i zelenašima, ili partizanima i četnicima? Naizgled nikakve. Ali, sve dok se crnogorske vlade budu sastavljale u Tirani, Istanbulu i Zagrebu, Duško Marković će prodavati Njegoša, Milivoje Katnić loviti četnike i Ruse po Ostrogu, a Zoran Pažin pisati osuđujuće presude političkim liderima srpskog naroda. A kad je riječ o nacionalnim manjinama, mi smo spremni za dogovor s njima, garantujući im učešće u svakoj izvršnoj vlasti, ali nipošto nijesmo spremni da se zbog njihovog učešća u izvršnoj vlasti odričemo Njegoša, naše istorije i predaka, koji su stvarali Crnu Goru, kao što od njih nikad nećemo tražiti da budu društvena ikebana za pokazivanje Evropskoj uniji. Zato tumačima i pljuvačima Deklaracije poručujem da ona nije napisana zbog njih, niti im je nudimo da je potpišu, niti me interesuje šta misle takvi, koji su vazda išli po mišljenje u Komitet. I da parafraziram Matiju Bećkovića: „Što je čitate ako vas ne interesuje, što je napadate ako je slaba, što pričate o njoj ako vas nije dotakla, napravite vašu ako umijete, i okačite je, znate đe.“