Razriješenje Veska Garčevića sa mjesta vršioca dužnosti generalnog direktora Generalnog direktorata za NATO i politiku bezbjednosti u Ministarstvu vanjskih poslova i evropskih integracija, predstavlja vraćanje u realnost, i mirenje sa činjenicom da je napadna medijska  kampanja za priključenje NATO-u doživjela fijasko.

Napokon su i gospodin Vesko Garčević i Vlada Crne Gore morali da se probude iz bunovnog sna projektovanih velikih brojki  podrške, koje su kroz lažna istraživanja javnog mjenja servirana našoj javnosti i da se suoče sa većinskim raspoloženjem građana Crne Gore koji se nedvosmisleno protive nasilnom uvođenju naše zemlje u ovaj vojni savez. Na svu sreću, gospodin Vesko Garčević ostaće upamćen kao kreator jedan od najneuspješnijih NATO promotivnih kampanja, gdje uprkos velikoj medijskoj halabuci i trošenju ogromnog novca poreskih obveznika nije bilo gotovo nikakvih rezultata, a  procenat onih, na  čije mišljenje su dodatno uspjeli  uticati ostao je na nivou statističke greške.

Opšta farsa podcjenjivanja intelekta naših građana napokon je dobila očekivani i neizbježni epilog. Svako ko se nadao da se hiperprodukcijom lažnih istraživanja javnog mjenja,  može našoj javnosti prodavati rog za svijeću, zapravo je samo  potvrđivao sopstvenu naivnost  i nepoznavanje duhovnih i moralnih vrijednosti tradicionalne Crne Gore. Posebno će ostati upamćeni promotivni NATO spotovi sa poznatim ličnostima  u režiji NATO promotera, čije je premijere gotovo uvijek pratilo distanciranje glavnih aktera uz  optužbe da su prevareni i zloupotrijebljeni, a da za to nisu dali pristanak. I naravno nakon toga, dugometražna petparačka objašnjenja koordinatora Garčevića u pokušaju amortizacije i zamagljivanja ovih tektonskih promašaja kroz zloupotrebu javnih ličnosti i državnih finansija.

Ne želim da branim bivšeg koordinatora za priključenje Crne Gore NATO-u, ali  stvari treba posmatrati realno, jer nema te kreativnosti, i tih lažnih istraživanja javnog mjenja uz čiju pomoć se našim građanima može prodati laž kao istina  i ofanzivni  imperijalistički vojni savaz zapadnih država predstaviti kao nešto što je dobro za Crnu Goru i naše građane. Gubitak kontakta sa realnošću u cilju napadne promocije NATO-a, često je bio toliko apsurdan da su demanti stizali i iz samog sjedišta Alijanse. Posebno je upečatljiv  slučaj bajke o dolasku stranih investitora i marginalnim troškovima članstva u ovaj savez, od koje su se i u Briselu grohotom zasmijali, pa  je je vajne crnogorske promotere na čelu sa gospodinom Garčevićem morao da demantuje  čak i generalni sekretar NATO-a eksplicitno saopštavajući koliko će naši građani MORATI da izdvajaju za članstvo.

Trenutak suočavanja sa istinom je svakako veliki dan za dominantno većinsku Crnu Goru koja se otvoreno protivi priključenju NATO-u, na žalost nerealno je očekivati da se aktuelni režim pomiri sa realnošću i odustane od bezuspješnih pokušaja nasilnog nametanja volje našim građanima. Svakako, danas bi moralo  svima biti jasno da se o eventelnom priključenju Crne Gore NATO-u odluka može jedino donijeti na demokratskom referendumu gdje bi građani neposredno potvrdili da ne žele da Crna Gora postane dio vojne Alijense. Svako drugo rešenje bilo bi uvod u dodatnu radikalizaciju političkih prilika i produbljivanje društveno-političke agonije u kojoj se zahvaljujući aktuelnom režimu nalazi naše društvo.

Na osnovu realnih pokazatelja nije teško izvući pouku, a ako je razrješenje gospodina Garčevića signal da su i u Briselu i u Podgorici postali svjesni da je većinska Crna Gora protiv učlanjenja onda ima nade da će ovo pitanje biti riješeno na jedini mogući način, kroz referendumski postupak kao najveći izraz demokratije, čime bi se izbjegla nepotrebna dramatizacija i potencijalna destabilnost sa nepredvidljivim I nesagledivim posledicama.