Književno veče Milana Kneževića, promocija njegove najnovije zbirke poezije „Nijemi dijalozi“, održano je 8. maja u velikoj sali Centra za kulturu u Danilovgradu, koja je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Među više stotina gledalaca prisutne su bile i poznate ličnosti iz kulturnog, javnog i političkog života, predsjednik UKCG Novica Đurić, Momčilo Vuksanović, dr Božidar Bojović, svjetski šampion u boksu Ratko Drašković, politički čelnici Andrija Mandić, Nebojša Medojević, Vlado Vuković i drugi.

Na početku ovog kulturnog skupa održan je minut ćutanja Milanu Đuroviću, Milanu Đurišiću i Todoru Koljenšiću. Dragan Koprivica, koji je i vodio veče, u ime svih prisutnih poželio je da mladog Milana Vukotića, koji je u bolnici, podrže ljekari i Bog da se sačuva njegov mladi život.

 

Prof. filozofije i pjesnik, dobitnik nagrade „Marko Miljanov“, Dragan Bojović, između ostalog je kazao: „Jedini, koji je danas istinski slobodan u Crnoj Gori, jeste upravo Milan Knežević, kao paradigma slobode, koji uvijek ima hrabrosti da kaže istinu. Režimska hobotnica ga je uputila iza rešetaka iz pukog straha, jer je njegova riječ za režim uznemirujuća. Milan Knežević je čovjek sa identitetom, imenom i prezimenom, a mi danas živimo u fikciji stvarnosti i slobode, u fasadnoj demokratiji. Milan Knežević se ne miri sa izdajstvima i neslobodom, prkosan je i hrabar, i zna da uzvrati svakom tiraninu. Njegova riječ i stih su istina i sloboda, on će kao istinski slobodan čovjek pobijediti diktatore našeg vremena.“

Prof. dr Dragan Koprivica ukazao je na činjenicu da je Crna Gora jedina zemlja na Balkanu, u kojoj po politički montiranim presudama robuje pjesnik, profesor srpskog jezika, poslanik i predsjednik jedne partije, i da je to sraman presedan za slobodnu misao Crne Gore, u kojoj oligarsi hapse slobodne ljude i stvaraoce. Naglasio je da robijanje Milana Kneževića šalje međunarodnoj javnosti sliku o diktaturi u maloj Crnoj Gori, u kojoj se ne libe da na robiju šalju umjetnike i političare, i da ih šalju zbog režimskog primitivnog revanšizma preko montiranih političkih procesa.

Pjesnik Ranko Jovović je sa književne tribine u Danilovgradu poslao bratsku poruku Milanu Kneževiću, svome kolegi pjesniku, i poželio mu da istraje u svojim pravedničkim naporima, i da bude dostojanstven na robiji kao i svi drugi pravi pjesnici i stvaraoci. Između ostalog rekao je i sljedeće:

„Meni je Milan Knežević i brat i drug, on je aristokrata u radničkom odijelu. Milan je drug-gospodin, osuđen voljom Gospoda da preživi u svom djelu čovjeka, pjesnika i političara. On se razumije u ljudsku čast, on živi za Čast, i strada zbog Časti, pun Duha i Etike, i nikad se nije uplašio ove bijedne današnje vlasti videći ovu bulumentu nehumanih, razbojničkih vlasnika crnogorske – porobljene Crne Gore. Milan Knežević, plemić duha, poezijom i duhom sarađuje sa Brehtom, Duškom Radovićem i Branom Crnčevićem. Milan će nadživjeti ovaj grozni vijek, i kao čovjek i kao pjesnik i političar.“

 

Matija Bećković je pred prepunom salom, uz ovacije svih prisutnih, prvo pročitao nekolike svoje tematske pjesme o slobodi i neslobodi, a potom o Milanu Kneževiću rekao sljedeće:

„Velika mi je  čast, što sam večeras sa vama, i što prisustvujem ovim povodom na ovakvom skupu, kakvog nema na celoj Zemljinoj kugli.

Kada su Aleksandra Solženjicina molili da potpiše jednu peticiju za odbranu jednog ruskog pesnika, koji  je bio u Sibiru, on je odbio rekavši: „Robija nije škodila nijednom ruskom pesniku, pa neće ni njemu.“

Neće robija škoditi ni Milanu Kneževiću! On će se tom robijom ponositi, a mi ćemo se te robije  stideti. Ta robija je sramota za nas, a slava za njega. Malo je pesnika u naše vreme, i u našem veku, koji su izborili takvu čast da ga uhapse! U našem vremenu, to je moguće samo ovde, i kada bismo ovaj skup prikazali na nekom kvizu,  i za ono najteže pitanje „Sve ili ništa“ pitali gde se taj skup održava i povodom čega, ne bi bilo nijednog tačnog odgovora. Niko ne bi mogao da se seti,  da je moguće, da je to srpski  narod skupljen nedaleko od Manastira Ostroga, koji je došao da brani  jednog pesnika, koji je u zatvoru pod Spuškom glavicom, a Spuž je odavno nazivan najvećom sramotom nasred Crne Gore, još dok je bio pod Turcima, a Turke su onda nasledili ti kazamati, u kojima sada čamuje jedan hrabar, pametan, darovit, mlad čovek.

Oni su mu učinili tu uslugu, on ima tu čast da robuje, da bude na pravdi Boga kažnjen, a niko ko je nevin stradao nije pobeđen, i nema nijednog skupa na svetu, da majka nekog pesnika sedi u prvom redu, i da njen sin bude u tamnici.

I ako to slušaju oni koji odlučuju, oni bi napravili veliki gest, iako su se osramotili što su ga uhapsili, ipak bi se malo rehabilitovali, kada bi ga već sutra pustili.

Nema nikakvog smisla, uprkos tome što svi znamo da je to besmisleno, da to tako mora biti, i to ne postoji  nigde drugde. Ja ne znam takav slučaj, jer o tome se pisalo i piše, a o ovome nisam čuo, ne vidim ni širom naše bivše države, da se piše da je jedan pesnik u tamnici.

Jednom sam ga video, i sreo, a jednom slušao na tom suđenju gde je bio. To je bio govor kakav retko kad sam čuo da je neko govorio sa optuženičke klupe! Blago njemu, a teško nama.“