Piše: Jovo Pejović
S pravom se postavlja pitanje koliko je u Crnoj Gori političara kod kojih je glupost pobijedila razum. Reklo bi se puno, jako puno. Zato je nevjerovatno da se takvi ljudi i dalje nalaze na važnim funkcijama, iako su se svojim radom upisali u istoriju neodgovornih, sebičnih i nedostojnih zadataka koje obavljaju. Puno je političara koji imaju vašarski pogled na svijet.
Devedesetih godina se preko noći na političkoj sceni pojavio veliki broj mladih i školovanih ljudi koji su ulivali nadu da će se stanje promijeniti nabolje. Međutim, umjesto da mijenjaju stvari, oni su dogurali do sluganjstva prema svojim šefovima i zapadnim ambasadama, pokazujući time da nijesu nikada znali koga predstavljaju. Tako su nas kao narod predstavili slugama Zapada.
„Kako je prethodna vlast brinula o narodu, tako joj Bog pomogao“, prokomentarisa jedan građanin na društvenim mrežama i ispisa najbolju definiciju o njima i njihovoj 30-godišnjoj vladavini. Oni su uspjeli da od naše zemlje naprave ono što ona nije, kako bi se dodvorili Evropskoj uniji, pogotovo u dijelu ponižavanja naših tradicionalnih vrijednosti. Zato nova vlast, umjesto što se sve više bespogovorno okreće besplodnim idejama Evropske unije, na vrijeme mora početi poštovati svoj narod i njegove potrebe. Nikada mi nije bilo jasno zašto su naši političari skloni da se prilagođavaju tuđim vrijednostima i interesima, misleći da će tako biti sigurniji i srećniji. Treba se vratiti sebi, sreću treba graditi u svojoj zemlji, po mjeri njenih građana, jer doživljavanje lične sreće ne može se upoređivati sa srećom koju čovjek vidi kod drugih. Da bismo imali trenutke koji se pamte, potrebno je da osvojimo slobodu, u punom svjetlu te riječi.
Danas je u Crnoj Gori najveća hrabrost prkositi mržnji koja se emituje na svakom koraku, i biti svetionik u moru nesreća u kojima naša zemlja pluta više od tri decenije. Nesreća je uvijek tamo gdje su kriminalci u službi režima, a režim u službi kriminalaca. Ne samo da zbog toga ispašta narod već postoji opravdana bojazan da kada se počnu gubiti pozicije moći kreću međusobni obračuni od kojih se neće moći sačuvati ni nedužni. Mi smo iz dana u dan svjedoci koji nas je polusvijet predstavljao kako u zemlji, tako i vani. Najslikovitiji primjer su pojedini ambasadori Crne Gore. Oni su svoje uloge shvatili isuviše lično, zato su se i drznuli da mijenjaju brave i kriju pečate. Sve me je to podsjetilo na vrijeme kada se cijepao jedinstveni DPS i kada su pristalice Mila Đukanovića, uz pomoć policije, koju su i tada kontrolisali, golom silom mijenjali raspoloženje naroda u svoju korist. Očigledno da su ostaci te i takve politike i dalje spremni da ponižavju Crnu Goru zarad očuvanja vlastitih pozicija. Naravno, to je bilo za očekivati kad im je glavna preporuka za ambasadorska mjesta bila odanost šefu režima. Teško državi koju predstavljaju kadrovi za koje se pouzdano zna da o njima pozitivno mišljenje nemaju ni njihovi najbliži srodnici.
Diplomatija nikad nije bila sposobnost mlaćenja prazne slame već sposobnost da se u idealnom trenutku kaže ili prećuti prava stvar bez suvišnih riječi. Zato, umjesto razuma, Crnom Gorom caruju glupost, mržnja, prosječnost i vašarski pogled na svijet, koji ubija i onaj tračak svjetlosti koji nam povremeno vrati nadu da ipak nije sve izgubljeno.
