Pokušaj marionetskog ministra Predraga Boškovića da građanima Crne Gore predstavi kako zvanični Beograd prećutno podržava neprijateljske atake zvanične Podgorice na suverenitet i teritorijalni integritet države Srbije, je najprizemnije politikanstvo, vrijeđanje zdrave logike i otvorena devastacija morala i slobodarske tradicije i Srbije i Crne Gore.
Po Boškoviću priznanje lažne države Kosovo od strane zvanične Podgorice, podrška pijema Kosova u UNESKO, i na kraju slanje crnogorskih vojnika u okviru okupacionih trupa u južnu srpsku pokrajinu izrazi su najvećeg prijateljstva i poštovanja države Srbije od Đukanovićevog režima. To je ta logika nekadašnjeg bijelog orala u međuvremenu transformisanog u crnog i to dvoglavog. Tačno je da Bošković nije izdao Srbiju, jer kada neko iznevjeri samog sebe, kao što je slučaj sa ovim ministrom od svih profesija, jasno je da taj više nije kadar da izda bilo koga, nego samo da nastavi da baulja stazama posrnuća koje je sam odabrao. Posebno je maliciozan pokušaj promovisanja Crne Gore u izvoznika bezbjednosti, dok u uličnim obračunima krminalnih klanova eksplozije bombi svakodnevno odnose made živote, a to se dešava čak i u garažama zgrada u kojima žive predsjednik i premijer ove države, a nedavno je bilo i pucnjave u samoj zgradi ministarstva odbrane kada je u odbrani oficirske časti upotrijebljeno vatreno oružje. U teatralnom stvaralačkom zanosu ministaru Boškoviću se, za čudo, neoprezno omakla i jedna velika istina da su za crnogorski režim svi oni koji ne podržavaju okupaciju Srbije otvoreni neprijatelji crnogorske nezavisnosti i Đukanovićeve privatne države Crne Gore. Prosto je nemoguće opravdati izdajničke odluke, koje 85 procenata građana Crne Gore smatra najsramnijim u crnogorskoj istoriji, a što je priznao i sam premijer Duško Marković. Ministar odbrane Crne Gore takođe se isčuđava što je za ministra odbrane Srbije pitanje Kosova emotivno pitanje, javno demonstrirajući da podanički materijalizam sa emocijama nema nikakvih dodirnih tačaka. Izjava ministra odbrane Srbije je najblaža moguća reakcija, dobronamjerno ograničena poštovanjem bratskih veza i zajedničkom istorijom i tradicijom Crne Gore i Srbije. Što je uz ljubav prema bratskoj Rusiji, najveći ideal i duhovna vrijednost vjekovima čuvane i sačuvana u ovom plemenitom crnogorskom kršu. Jer ni Srbija ni Crna Gora neće i ne smiju zaboraviti „da nije bilo Božića na Mojkovcu, ne bi bilo ni Vakrsa na Kajmakčalanu“. I to su zapravo one najveće vrijednosti koje su nadživjele mnoge kako okupatorske tako i podaničke vlasti, uspijevajući da čuvaju i sačuvaju crnogorsku luču slobode. Siguran sam da će tako biti i ovoga puta.
Stvarnost je gospodine Boškoviću to što svi Crnogorci i Srbi znaju da je Kosovo i Metohija sastavni dio Srbije, da takozvano Kosovo nije član Ujedinjenih Nacija i da o statusu Kosmeta može jedino odlučivati zvanični Beograd, koliko god da se to ne sviđa vama i vašem mentoru Đukanoviću.
