NATO agresija na Saveznu Republiku Jugoslaviju, koja  je počela 24. marta 1999. godine,  predstavlja jednu od najsramnijih stranica u svjetskoj istoriji, i jedino se može podvesti pod  „zločin protiv mira“ – kao pravni  institut  ustanovljen u  Nirnberškom  procesu. Stavljanje sile iznad prava, a NATO-a  iznad UN, predstavlja flangrantno kršenje pravila međunarodnog prava, ustanovljenih posle Drugog svjetskog rata, na kojima bi trebalo da počiva i funkcioniše cio savremeni svijet.

Napadom na suverenu državu, koja braneći svoj suverenitet i ustavni poredak nije ugrozila, niti pokušala da ugrozi teritorijalni integritet i suverenitet drugih država, NATO  je izašao van granica svojih ingerencija obesmišljavajući osnovni cilj i svrhu svog daljeg postojanja.

Imperijalističke težnje su kroz istoriju uvijek opravdavane jeftinom demagogijom, kako  je i Musolini  invaziju na Egipat pravdao „spašavanjem od ropstva“, a Hitler napad na Poljsku „spašavanjem Njemaca od zločina“. A u istom tom duhu, po riječima Bila Klintona, bombe od kojih su ginula naša djeca, i koje su varvarski rušile jednu civilizaciju, imale su za cilj da spriječe humanitarnu katastrofu.

U skladu sa pomenutom  matricom, promoteri ulaska Crne Gore u NATO svakodnevno nas ubjeđuju da je to put koji nema alternativu, i da ovom pitanju treba pristupati racionalno, a ne emotivno. Nuđenje servilnog pragmatizama kao životne filosofije, i stavljanje materijalnih prinadležnosti, kao što je Juda stavljao srebrenjake iznad svih drugih vrijednosti i životnih ciljeva, najbolje govore o njihovom moralnom i političkom habitusu.

Nacionalni koordinator za NATO Vesko Garčević  je vjerovatno čuo za projektile, koji su padali nekoliko stotina metara od porodične kuće njegovih predaka, i da su u Murinu ubijane naše komšije i prijatelji, ubijana djeca, a naš životni prostor pretvoren u zgarišta.

Zato je za svakog građanina, kod kojeg nijesu umrli savjest i poštenje, pitanje priključenja ovom vojnom savezu emotivno i nadasve moralno pitanje!

U skladu  sa svojim interesima i svojom duhovno-istorijskom transverzalom, za Crnu Goru je najbolje da se mudro postavlja u međunarodnim odnosima, i pokazuje dosljednu otvorenost za stratešku saradnju i sa Istokom i Zapadom na principima reciprociteta.

Vojna neutralnost ne ugrožava proces priključenja EU, a istovremeno omogućava da s Rusijom imamo najbolje prijateljske veze, i predstavlja garanciju da se Crna Gora nikad neće svrstati u neki savez protiv Rusije.

Svakako, odluku o nepriključivanju NATO-u treba verifikovati na demokratskom referendumu, i građanima omogućiti da jasno pokažu sasvim opravdano i dominantno anti-Nato raspoloženje.