Nakon što je na sjednici Skupštine akcionara Elektroprivrede donesena odluka o zainteresovanosti za ulazak u vlasničku strukturu Rudnika uglja Pljevlja, jasno je da je već dogovoreno, i s vrha vlasti naloženo, da državna kompanija EPCG otkupi akcije Aca Đukanovića u Rudniku uglja.
Poznato je da Rudnik uglja Pljevlja već odavno ne služi javnom interesu, niti ova kompanija iskazuje javnu odgovornost ni za ekološke, ni infrastrukturne probleme Pljevalja, već prevashodno služi poslovnim interesima i profiterskoj računici članova prve familije, koja se mjeri milionima eura.
Stoga je bilo samo pitanje trenutka kad će Aco Đukanović profitirati prodajući svoje akcije državnoj kompaniji, odnosno državi, u kojoj se njegov brat ponaša kao vlasnik. Ovakvi poslovni aranžmani samo su još jedna u nizu potvrda da živimo u privatnoj državi, i svjedoče o tome kako se realizuje korupcija na najvišem nivou, odnosno, kako se državni kapital i državne firme koriste za realizaciju privatnih poslova članova prve familije.
Kako vidimo, Milo Đukanović i članovi njegove porodice nikako da počnu da se bave privatnim biznisom bez izdašne podrške države i učešća državnog novca. Sjetimo se afera: Telekom i Limenka, spašavanja Prve banke, državnog novca u finansiranju privatnog univerziteta Donja Gorica… Takođe, krajnje je indikativno da u situaciji, kad se najavljuje izgradnja drugog bloka Termoelektrane Pljevlja, vlasnici privatnog kapitala u Rudniku uglja, na čelu s Acom Đukanovićem, izlaze iz posla koji bi navodno trebalo da donese milione eura profita. To samo govori koliko je izgradnja Drugog bloka zapravo realna, kao i da je jedino riječ o predizbornom zamajavanju Pljevljaka i ukupne javnosti.
Prva familija je procijenila da iz Rudnika uglja nema više šta da se dobije, i sada treba izaći iz svega, ali na način da se prilikom izlaska opet bude na milionskom dobitku. Umjesto da EPCG isplati opštini Pljevlja dug od preko 15 miliona eura, po osnovu nadoknade za komunalno opremanje građevinskog zemljišta, za višegodišnje odlaganje otpada na deponiji Maljevac, i na taj način pomogne Pljevljacima da se izbore sa nagomilanim problemima, odlučeno je da se otkupe akcije Acu Đukanoviću, i pomogne mu se da iz čitavog posla izađe za koji milion bogatiji.
Vitalni interesi Pljevalja se ponovo ignorišu, dok Pljevljaci postaju kolateralna šteta DPS-politike raspolaganja resursima. A radnici Rudnika uglja se ni za šta ne pitaju, već postaju sve jeftinija radna snaga, lišena brojnih prava. O svemu ovome Mirko Đačić nema stav, već opet ćuti kao obični poslušnik i marioneta vrha državne vlasti. Njemu je važno da progovori kad treba reći da Pljevlja nijesu naročito zagađena.
