Po ustaljenom šablonu, na najprizemniji način, Nedjeljko Rudović, ne propušta priliku da potkopa i osujeti mogućnost bilo kakvog dogovora o zajedničkim aktivnostima opozicije, jer je svjestan da je to najbolji model za smjenu aktuelnog režima.

Izgleda da i sama pomisao na mogućnost zajedničkog opozicionog djelovanja, zbog straha za sudbinu DPS-a, kod kolege Rudovića pali  alar za destrukciju, a kamo li ovakva  inicijativa DF, koja je u potpunom saglasju sa onim što crnogorski građani očekuju od iskrene i prave opozicije. Jer je građanima  bitno da se napokon dodje do formule za razvašćivanje DPS-a, a potpuno periferno koliko će koja partija zakučiti mandata. A da je previše  „slučajnosti“ u odgovorima i javnim porukama ovog funkcionera URA-e, najbolje potvrdjuju isfrustrirane izjave i juriš u brutalni napad na svaku inicijativu koja je pokrenuta u cilju opozicionog objedinjavanja. Dosledan  dvostrukim standardima, Rudović ne kritikuje Tačijeve „čajanke“, ali zato uredno, ne propušta priliku da plastično demonstrira zabrinjavajući stepen patološke mržnje prema srpskom narodu. Očigledno da bi srpsko pitanje u Crnoj Gori , prije rešavao otvaranjem koncentracionih logora, nego na način da Srbi trebaju i moraju imati sva prava kao i drugi gradjani Crne Gore. I prije nego što je posegao za ideološkim prevaspitavanjem opozicije, urgentno je bilo da za početak prevaspita  sebe i da kao u jednoj od najpoznatijih Isusovih priča, vrati se na pravi put i izgubljen nadje se jer, za razliku od zabludjelog sina, njegov  otac nije skrenuo stranputicom nego na pravom putu hrišćanskih vrlina redovno na Cetinju nalaže badnjake sa mitropolitom Amfilohijem, Mandićem i Kneževićem. Ako je ova izjava Rudovića zaista stav gradjanskog pokreta URA, nameće se pitanje  ko je zapravo stvarni predsjednik tog pokreta, kada je zvanični predsjednik u dosadašnjim javnim istupima slao dijametralno suprotne tonove od jučerašnjih otrovnih strijela Nedjeljka Rudovića.

I s pravom nas kritikuju pristalice politike DF-a, što Rudoviću i njemu sličnim šaljemo ovako odvažne pozive kojima nisu dorasli, i što zbog višeg cilja  vrijedjamo i ljudsko i opoziciono dostojanstvo. Jer dok DF više od godinu njih zove na zajedničke akcije, oni neumorno šprintaju za Duškom Markovićem preklinjući ga, ne bi li ih  uveo još u ovu Vladu, da „omunje“ kao u prethodnoj. Javnost bi od njih voljela da čuje i da li je   Marković „Sindjelićev“ premijer i jesu li oni „Sindjelićevi“ poslanici kad već tako zdušno navijaju za Katnića u sprdnji zvanoj državni udar, kao i da pojasne  kako su perfidnom prevarom na tudji račun uopšte dospjeli u državni parlament. Na žalost , ništa iznenadjujuće i ništa slučajno, nego Pajovićevski uobičajeno, po unprijed zadatim režimskim koordinatama. Ali je iznenadjujuće da je rukovodstvu Damokratama i SNP-a  bliži Ranko Krivokapić od DF-a. Provjereno znam da članstvo ovih partija želi blisku saradnju sa pouzdanim i iskrenim saveznikom kakav je DF,  i da ne želi  talačko orobljavanje ideologijom i politikom Ranka Krivokapića! Političku nit koja je u interesu gradjana morala povezati opoziciju, Df nije ispustio iz ruku, a zašto i od koga je drugi ne smiju prihvatiti trebalo bi oni da objasne građanima.