Na početku ovog kulturnog skupa održan je minut ćutanja Milanu Đuroviću, Milanu Đurišiću i Todoru Koljenšiću. Dragan Koprivica, koji je i vodio veče, u ime svih prisutnih poželio je da mladog Milana Vukotića, koji je u bolnici, podrže ljekari i Bog da se sačuva njegov mladi život.
Milan Knežević, pjesnik, profesor srpskog jezika, poslanik u Skupštini Crne Gore i predsjednik Demokratske narodne partije, nepravedno je osuđen u montiranom političkom procesu na četvoromjesečnu zatvorsku kaznu, i utamničen u Spuškom zatvoru.
Predstava je nastala po projektu Koprivice na temu političkih zbivanja u svijetu odraslih, što djeca na svoj specifičan način parafraziraju kroz scenske radnje, dovodeći komične političke situacije do groteske, pokazujući lice i naličje političkog zanata.
Svako, ko zdravorazumski rasuđuje, povjerovao bi da će se, u vremenu evropskog puta Crne Gore, naći u režimskim strukturama neko, ko će hladne glave upozoriti: „Nemojmo praviti štetu najviše samima sebi slanjem na robiju jednog profesora srpskog jezika, vrsnog pjesnika, poslanika Crnogorskog parlamenta, i uz to lidera jedne opozicione partije. Šta će nam to, i kako to pravdati pred Evropom i građanima Crne Gore? Tako nešto je kratkovido i nesmotreno, čisti autogol za aktuelnu vlast.“
Ali horsko jednoumlje DPS-a ne trpi zdravorazumsko prosuđivanje i solo nastupe, zbog čega bi se upravo kao bumerang to moglo vratiti partiji na vlasti za predsjedničke izbore. Rigidna odluka o hapšenju Kneževića samo je znak pomračenja umova u režimskim krugovima koji su izgubili osjećaj mjere za stvarnost. Ona je produkt slijepog revanšizma bez ostatka. Ali se time previđaju očekivanja da današnja Crna Gora, čuveni „lider u regionu“, ne bi trebalo da trenira strogoću pred domaćom i međunarodnom javnošću hapseći pjesnike i političke protivnike zbog neubjedljivog povoda kao što je guranje s policajcem tokom nasilnog razbijanja mirnih demonstracija.
Ovog puta zakona se slijepo drže oni iz vrha vlasti, koji inače već godinama gaze sve zakone i sudove, kao ekspoziture režimskih naloga. To su upravo oni, čiji se najviši državni interesi pokazuju kao njihovi najniži privatni interesi, u trci za harčenjem Crne Gore, ili onoga što je od nje još moguće harčiti.
Jedan broj moćnika režima vjerovatno je stao na stanovište da im je u svjetlu ulaska u NATO sad sve dozvoljeno, pa i treniranje strogoće preko svake mjere. Neki sigurno zadovoljno trljaju ruke, i uz pakostan osmijeh podsjećaju da je Knežević preglasno govorio protiv vlasti, a tako nešto u „demokratskom“ Montenegru mora podleći montiranim procesima, pa onda i robijom.
Kako god, moćnici iz vrha vlasti, koji upravljaju sudovima, tužilaštvom i policijom, riješili su da primjerom Kneževića „pouče“ građane pred predsjedničke izbore kako će proći svi koji se ne dive dometima, više ne mlađane, nego već i vremešne Montenegro elite.
A kad god se izgubi osjećaj mjere, lako dolazi do kontraefekta, i stvaranja raspoloženja u narodu, nepovoljnog po vlast, posebno pred izbore. Građane nije preporučljivo baš pretjerano začikavati. Nijedna mudra vlast pretjerano ne testira građanski prkos, koji može produkovati neobične rezultate tokom glasanja za predsjednika Crne Gore. Tu treba postupati odmjereno, a ne ostrašćeno slati na robiju predstavnike opozicije, intelektualce i umjetnike. Narod, kao narod, često je ćudljiv, s nepredviđenim reakcijama kad dara prevrši mjeru, pa olovka počne da zaokružuje suprotno očekivanom, nova imena i nove ljude.
Režimi, po čijem nalogu u tamnicu odlaze intelektualci, pisci i politički neistomišljenici, obično najavljuju kraj samima sebi. Nešto slično moglo bi se desiti i DPS-u, kao političkom mastodontu, koji se osvježava političkim botoksima, ali ne toliko da mu se ne prepoznaje već ogromna pređena politička kilometraža, nakon čega se dospijeva i u staro gvožđe.
Uz sve to ide i otužna, prevaziđena režija vladajuće partije da do potonje ure ne saopšti ime svog predsjedničkog kandidata, ali je oduševljenje javnosti splasnulo i prije kraja, a ovacijama ni traga. Jer sve to ipak liči na stare, već ovještale trikove DPS-a, na skupocjenu, a razbijenu porculansku vaznu.
Pritom, iako poneki opozicionari, ili „opozicionari“, još vagaju šta će i kud će, izgubljeni u vremenu i prostoru, primjer prof. dr Đorđija Blažića nimalo nije nasumičan. Blažić se mudro uzdigao upravo u trenutku kad je to morao učiniti, i zadobio simpatije progresivnog dijela građana dajući svesrdnu podršku Mladenu Bojaniću kao predsjedničkom kandidatu.
Treba imati u vidu da Bojanić kao ličnost i političar nimalo nije za potcjenjivanje. Počeo je odlično i odlučno, pa bi ova dva priloga mogao iskoristiti i kao moto svoje predsjedničke kampanje. Stiče se jak utisak da je on ličnost, koja može pokrenuti ustajalu režimsku baruštinu, i iznenaditi mnoge. Naprosto, bilo je i vrijeme da se pojavi.
Zato nedovoljno ubjedljivo zvuči izjava Đukanovića da će pobijediti već u prvom krugu. Jer možda neće ne samo u prvom, nego ni u drugom. Ali vidjećemo. Nek sve ide svojim putem, i mirno. Smjena vlasti se osjeća u vazduhu, i Crna Gora ne smije propustiti šansu da krene naprijed, sa promjenom sistema vrijednosti i okoštale svijesti u režimskim bastionima odakle se naručuju hapšenja.
Tokom kampanje za predsjedničke, a i lokalne izbore, Milan Knežević, pjesnik, profesor, poslanik, i lider DNP-a, biće u zatvoru… Kampanja partija, koje podržavaju Mladena Bojanića, biće, s jedne strane, oslabljena odsustvom Kneževića. Ali i to odsustvo, kao halo-efekat, može donijeti na glasanju odgovor građana kakav režim ponajmanje želi, a već realno očekuje.
Knežević će svojom pojavom i činom mirnog odlaska u zatvor, da bi ličnim primjerom potpomogao mirnu kampanju Mladena Bojanića, zasigurno uticati na opredjeljenje birača. A oni tim prije vide kuda ih vodi sadašnja vlast, koja ne preza ni od čega u hipnotičkoj želji da se održi, a sve drugo joj je sporedno i bez značaja.
Uostalom, Bojanić ima sve izglede da ujedini opoziciju i ne samo za predsjedničke izbore, nego i na duže staze. I već se pokazuje kao prava ličnost koja stupa na političku scenu u pravom trenutku. Ko to ne prepozna, pogriješiće isto na duže staze.
U dvadeset prvom vijeku u maloj Crnoj Gori kreću inkvizitorski progoni opozicionih lidera kao 1948. godine, uz Vladino seljačko, primitivno poimanje savremenog trenutka u kojem se nalazimo. A premijer Marković potpuno mirno objašnjava građanima Crne Gore u intervjuu za TVCG da je Svetozar Marović naprosto nedostupan državnim organima, kao da je u Brazilu, ili na Marsu, a ne u dotičnoj Srbiji. Uz ovo, Knežević je u zatvoru što je gurao policajca, a lice, koje je tokom gušenja protesta opozicije udarilo Kneževića i nanijelo mu povrede, uopšte nije ni procesuirano do dana današnjeg.
Ovakvi detalji predstavljaju klasične primjere dvostrukih aršina, i farsičnog zavitlavanja s pravnom državom Crnom Gorom, gdje sve može, ili ne može, zavisno od toga jesi li uz vlast ili ne. I zato, kao u poemi Bećkovića, konačno neko treba da ode i, kao u vunenim vremenima, za sve šta čini, premijera direktno “prijavi u Kolašin”.
Režimski nadobudni moćnici, koji su izgubili osjećaj za vrijeme i prostor, treba da se zamisle nad činjenicom da im je jedan od opozicionih lidera, poslanik, profesor i pjesnik, na robiji. Blažić je napustio izbornu trku dajući punu podršku Mladenu Bojaniću, iza kojeg je stalo više opozicionih partija nego ikad do sada: tri partije DF-a, Demokrate, URA i SNP. Po svemu sudeći, na izborima će kandidatu režima biti mnogo komplikovano. Pa nek sad na vrijeme razrade još jedan scenario za državni udar broj 2. Valjaće im za situaciju kad izgube predsjedničku trku.
U međuvremenu bi trebalo da se ipak nađe neka zdravorazumska osoba čak i u vrhu režima, i naloži da se Knežević pusti sa robije, da se Crna Gora do kraja pred svijetom ne bruka kao posljednja oaza diktature. Iako se svi pozivamo na Marka Miljanova, u praksi se previđa da treba sačuvati druge od sebe. Robijanje Kneževića će najviše koštati upravo režim gubljenjem glasova i ogorčenjem poštenih građana.
DNP na kraju podsjeća ministre u Vladi Crne Gore da kod premijera postoje sve njihove fascikle pojedinačno, da svi mogu kršiti zakone bez problema, zahvaljujući Vladi Crne Gore, ali da paze na nesmotrene izjave, koje, poput slučaja Pejovića, pokreću i njihove ostavke.
Atakom kompletne mašinerije protiv jednog čovjeka vidi se i direktiva vlasti da sudovi primaju kovertirane presude, uz eroziju ugleda sudstva i potonuće pravne države. A ono što je od nje ostalo predstavlja bunar želja moćnika, koji ne prezaju ni od čega u slijepom revanšizmu, i ne hajući za profesionalni moral i dignitet sudstva. Otud i zabrinjavajuće pitanje: kuda ide Crna Gora danas, sa ovom osionom vlašću, i kuda takvo pravno nasilje vodi. Milan Knežević, koji potiče iz partizanske porodice, profesor je srpskog jezika, vrstan pjesnik, rodoljub, odgovoran poslanik, pošten i pravedan političar, čiji je grijeh što u porobljenoj Crnoj Gori ima hrabrosti da izgovori istinu. Po svim njegovim nastupima vidi se da voli Crnu Goru i pravdu.
Ali maćehinski odnos zvanične Crne Gore prema svjetskom šampionu Ratku Draškoviću i dalje traje. Primjera radi, uz sve poštovanje, ipak groteskno djeluje podatak da je za sve ove i ovakve neponovljive planetarne uspjehe našeg boksa i sporta u cjelini, kao jedino od svoje zemlje, dobio priznanje: sportista grada Nikšića
Naravno, kao književni kritičar, nijesam bio toliko neoprezan da pišem na neviđeno. Imao sam priliku da pažljivo pogledam knjigu Popovića. Nažalost, impresivno djeluju jedino tvrd i ukusan povez, debljina papira i broj tabaka, oko četristo stranica. I, naravno, cijena od dvadeset tri evra. A crnogorski čitaoci su u ediciji „Vijesti“ nabavljali Tolstoja i druge pisce za po četiri evra.
Javni šamar, koji smo dobili od naših susjeda konačno se morao desiti, jer je prevršila dara mjeru, a ako se pod lupu stave programi nekih ministarstava i brojna zakonodavna akta, može se otvorili Pandorina kutija s duplim dnom, zbog čega bi nam mnogi programi i zakoni bili dovedeni u pitanje.
Zbog svega navedenog, pozivam Markovića da relaksira osjećaj svemoći, da ispoštuje stav UCG, i lično povede razgovor s budućim studentima VMŠ, uz savjet da im je u svakom pogledu bolje u Podgorici, gdje im je pravo mjesto po svakom osnovu. Uostalom, od njihovih znanja zavisiće i životi pacijenata, pa nek premijer na svoja krhka pleća preuzme i odgovornost za zdravlje svih onih, kojima će stručnu brigu ukazivati svršeni studenti VMŠ s dobrim ili s najvišim znanjima iz struke i nauke.
Majke istrajavaju u protestima, ali nova čvrsta obećanja mogu očekivati samo da bi bile na kratko uklonjene s ulice. U Crnoj Gori su i inače po principu selektivne pravde zakonodavna, sudska i izvršna vlast već odavno stavljene u funkciju režima kao bunar želja, za šta je i flagrantan primjer providan progon lidera Fronta u farsi „Državni udar za početnike“.
U svemu ovom jedino je dobro što DNP zna da stavovi vrha BS-a i Husovića nijesu i stavovi svih trezvenih muslimana i Bošnjaka u Crnoj Gori, koji imaju pametnija posla uz skladan suživot sa ostalim građanima. Jer svi zajedno gledaju kako da opstanu u ovom ekonomskom beznađu, zahvaljujući i ovoj, kao i prethodnoj Vladi Crne Gore.
Sve u svemu, antisrpski paket-aranžman ima sve odlike otvorenog neprijateljstva prema Srbiji, u koju trčimo i za spašavanje hiljada života crnogorskih pacijenata. Režimska Crna Gora zasad još jedino Srbiji ne može objaviti rat, ali, kroz želju da nas ugura u NATO, ni to nije isključeno jednog dana
Iako je hvale vrijedna svaka aktivnost na afirmisanju lika i djela našeg Vladike, vladara, mislioca, filozofa i pjesnika Njegoša, pomalo stereotipno djeluje proglašenje Njegoševog dana rođenja za državni praznik. Njegošev rođendan jeste sveti datum kulture Crne Gore, ali vlasti ne treba da ga koriste u cilju vlastite promocije i friziranja naše nimalo lagodne stvarnosti.
U svemu ovom najštetnije je što je ciljna grupa upravo ona najranjivija u razvoju, djeca, jer svaka manipulantska vlast polazi od istog recepta da se zloupotrebom najmlađe populacije najlakše manipuliše na duge staze.
Promocija nove knjige poezija Milana Kneževića pod nazivom „Elektronska identifikacija birača“ održana je sinoć u knjižari Matice srpske u Podgorici.
Demokratska narodna partija ističe prepoznatljiv manir režima da se vječitim igrama bez granica i friziranjem stvarnosti održava na vlasti, ali da je DPS ovih dana pretjerao u providnim montažama oko isprazne kampanje o Lukšiću kao budućem generalnom sekretaru UN. Ipak nije lijepo da DPS baš toliko potcjenjuje zdravorazumsku logiku običnih građana, koji jasno vide da je sva Lukšićeva nominacija samo njegovo fino upakovano napuštanje broda DPS-a.
U poeziju je Knežević krenuo kao ozlojeđeni građanin, a napisao je poetski sjajnu knjigu, kojom se distancirao, izdigao iznad dnevnopolitičkih tema, a pritom i krenuo upravo od jedne takve, prozaične, koju je uspješno poetizovao, tvrdi Koprivica.
“DNP istovremeno izražava zadovoljstvo što sada i ostali opozicioni politički subjekti uočavaju jasnu odgovornost Krivokapića u razvodnjavanju opozicione energije kroz njegovo jalovo i fiktivno insistiranje na parlamentarnom dijalogu. Ali nimalo nije slučajno što je, nakon kraha parlamentarnog dijaloga, najveću korist od toga, osim Đukanovića, imao upravo Krivokapić, koji po ocjeni DNP-a i dalje samo vegetira na funkciji predsjednika Skupštine”
Da političari moraju češće sagledavati svakodnevne probleme običnih građana, dokaz više je i scena od prije dva dana u poslovnici Crnogorskog Telekoma, i to u glavnoj ulici glavnog grada Crne Gore.
Ne ulazeći u sve napise oko privatizacije ove firme, jer to nije tema ovog reagovanja, ukazujem na opravdano nezadovoljstvo korisnika Crnogorskog Telekoma, koji se u praksi susreću s minimumom uvažavanja. Iako, u stvari, njihovi milioni na kraju prelaze u strane fondove, odlivaju se iz Crne Gore prema većinskom vlasniku iz Mađarske.
Veče humora i muzike Dragana Koprivice s njegovim gostima biće održano u utorak, 1. decembra, u sali Dvorca kralja Nikole u Baru, s početkom u 20 časova.
Po benignom izvještaju iz MUP-a ispostavlja se da su novinari bili samo neka vrsta „kolateralne štete“ zbog ciljne grupe, koja je navodno ometala policiju. Međutim, novinari su sve te tvrdnje energično demantovali. A da farsa bude veća, novinarskim ekipama je prsluke s oznakama „pres“ prvo širokogrudo izdao upravo MUP, ali su time novinari bili samo još vidljivije targetirani. Očito, u policijskim kordonima su ignorisali značaj bezbjednosno označenih prsluka, kojima se štite novinari na svom zadatku svugdje u svijetu, kao jasnim signalom da policija na njih ne smije primjenjivati mjere prinude.
Ako se zapitamo zašto se toliko čitaju ove najtiražnije dnevne novine u Crnoj Gori, onda dolazimo do više egzotičnih zaključaka. A jedan od glavnih je što tu novinu čitaju, uglavnom, dva tipa čitalaca.
Jedan čine svi obespravljeni građani Crne Gore, svjesni u kakvoj državi živimo, u kojoj “Dan” svaki dan razotkriva malverzacije režima, a toga bar u uspravnoj Crnoj Gori ne fali. Time ove novine običnim ljudima, iz jutra u jutro, ulivaju svakodnevnu nadu da će jednom doći do smjene vlasti u Crnoj Gori, pri čemu bi nova vlast poštovala pravnu državu, koliko god to danas u Montenegru djelovalo naučno-fantastično. Građani preko razotkrivanja mahinacija na visokom nivou čuju glas pravde u Crnoj Gori, stiču svaki put novu pilulu nade, imajući svoje glasilo, kojem se obraćaju uvijek s novim optimizmom.
Drugu formacijsku grupu čine režimski čitaoci, posebno pojedinci iz vrha vlasti, majstori za finansijske malverzacije, koji svako jutro zavire u “Dan” takođe s nadom, ali drugog tipa: da vide jesu li konačno razotkriveni, uz njihove fotografije na naslovnoj stranici, ili još uvijek nije došao red na njih.
Dakle, jedni uzmu “Dan” da vide ko je razotkriven, a drugi da vide da li su razotkriveni. S takvim dvosmjernim velikim čitalačkim korpusom “Dan” svakako s punim razlogom ima veliku čitanost. Čak se i ne zna koja od ove dvije populacije nestrpljivije uzima ovu novinu svakog jutra. Pritom se svi demaskirani s razlogom nerviraju, a oni, koji još uvijek nijesu dospjeli na novinske stupce, nakon što izlistaju “Dan”, podrugljivo se osmjehuju, svjesni da su još u sjenci, uz čvrstu nadu da će tako i ostati.
Demokratska narodna partija najiskrenije pozdravlja inicijativu o podizanju spomenika najvećem filmskom reditelju u istoriji crnogorske kinematografije, Živku Nikoliću. Ali iza ove humane inicijative opet izbija naličje aktuelne vlasti, koja i dalje ignoriše značaj te neponovljive ličnosti, kojom bi se dičile i zemlje mnogo veće od naše.
Upozorenje rektorke Radmile Vojvodić, kojim je profesorima Univerziteta Crne Gore (UCG) naloženo da hitno prekinu honorarne ili stalne angažmane na drugim obrazovim institucijama, te da u roku od 48 sati o tome dostave dokaze Rektoratu, nije u skladu sa zakonima o radu i o visokom obrazovanju, utvrdila je inspektorka rada Milena Frana. Ona je u obavještenju dostavljenom profesoru Draganu Koprivici ukazala da je inspekcijski nadzor na Filozofskom fakultetu u Nikšiću izvršila 4. maja, kada je utvrđeno da je rektorka donijela upozorenje suprotno zakonskim propisima.
