Ovako mlak odgovor režima na otvoreni udar na temelje Crne Gore je uslovljen i mogućom ucjenom koja bi mogla uticati na njihovo gubljenje vlasti. A vlast je za njih sve, bez vlasti njima Crna Gora ne znači ništa. U to će se uvjeriti svi oni koji nemaju lični interes, a bezrezervno im vjeruju.
Pošto ovih dana, zauzet obavezama u Bermudskom trouglu: policija / tužilaštvo / sud, nijesam našao vremena da hajkačima odgovorim kako zaslužuju, to činim ovom prilikom. Istina koju smo u jedanaest članova Deklaracije saopštili crnogorskom društvu pokazala je da model građanskog društva postoji samo u bljutavim komentarima političkih pajaca, kolumnama očerupanih režimskih paunova i šerbijansko-andrijaševićevskih istoričara.
Po riječima Predraga Bulatovića, takozvani državni udar nedvosmisleno pokazuje koliko je bolesno crnogorsko društvo i u kojoj mjeri je DPS zarobio institucije, posebno ANB, policiju, Specijalno tužilaštvo i dio pravosudnog sistema.
– Očigledna režija i montaža takozvanog državnog udara, koja se pretvara u kampanju za progon DF-a i njegovih lidera, omogućila je privremeni ostanak na vlasti režima koji personifikuju Milo Đukanović i Duško Marković. Takozvani državni udar za koji niko od državnih struktura navodno nije znao, kroz projektovano smanjenje izlaznosti onemogućio je opoziciju da ostvari očekivanu većinu i pobjedu nad DPS-om – rekao je on.
U svemu ovom najštetnije je što je ciljna grupa upravo ona najranjivija u razvoju, djeca, jer svaka manipulantska vlast polazi od istog recepta da se zloupotrebom najmlađe populacije najlakše manipuliše na duge staze.
Koliko sam puta slušao ljude raznih zanimanja kako vladavinu Mila Đukanovića i stanje u Crnoj Gori dovode u vezu sa vođom iz pripovjetke poznatog srpskog pisca Radoja Domanovića. Tako je nedavno moju pažnju privukao neobičan tekst na koricama knjige pisca iz Pančeva Miloša Nikolića pod nazivom „Domanović po drugi put među nama”
Povodom Osmog marta, Međunarodnog dana žena, predsjednik DNP-a Milan Knežević upućuje najsrdačnije čestitke svim pripadnicama ljepšeg pola u Crnoj Gori i šire, čestitajući im njihov praznik, koji se slavi svugdje u svijetu u znak poštovanja i pažnje prema ulozi žene u društvu, koja je uvijek bila i ostala temelj svake familije i naprednog društva u cjelini.
– Za desetak dana Predrag Bulatović i ja izložićemo u Rusiji našu ideju vojne neutralnosti, a založićemo se i da se na Balkanu formira savez neutralnih država u koji bi pored Crne Gore i Srbije ušli Makedonija i BiH. Smatram da će te države na tom konceptu najuspješnije sačuvati svoj državni integritet. Drago mi je što smo večeras u Danilovgradu u ovolikom broju i to je jasna poruka DPS-u i Milu Đukanoviću da je većina naroda protiv učlanjenja u taj agresivni vojni savez – rekao je Knežević i poručio da nikakva medijska i ostala kampanja ne mogu izbrisati ono što je suština crnogorskog bića, a to je otpor prema globalnoj nepravdi.
Bez Kosova nema Vidovdana, ali ni svitanja. Režim ovakvim stavom prema svetinjama na Kosovu u stvari pokazuje i svoj odnos prema svetinjama u Crnoj Gori koje su nerijetko minirali, nasilno obijali ili prijetili da će ih srušiti, a što ne čudi kada mač vlasti u rukama drže Jude. Zato se Bogu molim i čvrsto vjerujem da ovolikom spremnošću na sluganstvo, nepočinstvo i nepodištavanje istorijske prošlosti istinske njegoševske Crne Gore režim, ma koliko se trudio, neće zaraziti pokoljenja koja dolaze. Vjerujem, da u tome neće uspjeti i zato što mi nadu ulivaju brojni mladi prijatelji, intelektualci s kojima se intenzivno družim ovih dana, a koji misle svojom glavom. Koji vole njegoševsku Crnu Goru i koji imaju smjelosti da se za nju bore.
A stara izreka da krv nije voda proradiće jednoga dana i kod onih koji sada za male ili velike privilegije služe mrziteljima Srba u njihovoj vjekovnoj težnji da nam se osvete za velike pobjede koje smo kroz istoriju izvojevali u borbi za čast i dostojanstvo svoga naroda. Srpstva se ne mogu odreći ni oni građani Crne Gore koji su se sklonili pod skute režima, ma koliko ih aktuelni režim na to prisiljavao uvođenjem novog kriterijuma za određivanje nacionalne opredijeljenosti takozvanog osjećaja. To im neće dozvoliti ni potomci 300 000 Srba koliko ih je u Crnoj Gori bilo 1899. godine kako je i zapisano u Zemljopisu Knjaževine Crne Gore iz te godine, niti se potomci tih najboljih sinova Crne Gore – Srba mogu odreći zavjeta izrečenog u istoimenom dokumentu, koji kaže da je svaki Srbin u Crnoj Gori dužan ljubiti cijelu domovinu, sve srpske zemlje u kojima žive naša oslobođena i neoslobođena braća Srbi, a ja bih dodao i sve dobre ljude na zemljinoj kugli.
