Najnovija dešavanja i inicijative koje dolaze sa Kosova i Metohije su najbolja potvrda pogubnosti sramne odluke aktuelnog režima u Podgorici da prizna takozvanu državu “Kosovo”.

Da apetiti kosovskih prijatelja aktuelnog crnogorskog režima nisu zadovoljeni pronevjerom crnogorske istorije i tradicije potvrđuju i akuelne pretenzije na suverenitet i teritorijalni integritet Crne Gore.

Zato bi bilo adekvatno i sasvim primjereno da Crna Gora poništi odluku o priznanju ove anti -državne tvorevine koja se želi konstituisati na okupiranoj teritoriji države Srbije i koja ujedno predstavlja i otvorenu prijetnju državi Crnoj Gori kao i miru u cijelom regionu.

Aktuelizacija ovih pitanja samo je nastavak nezdravih dugogodišnjih težnji za sprovođenje u djelo velikoalbanskog projekta. Valja podsjetiti da je i italijanska okupacija pokušala da stvori  Veliku Albaniju, postavljajući joj granice tragovima Otomanskog carstva.

Velika monografija “Kosovo” na 1.023. strane sa imenima 64. autora i 16. recenzenata, posvećena 30-godišnjici konferencije u Bujanu, objavljena na dva jezika 1973., sadrži neobične projekcije za budućnost. “Posle I svetskog rata nastaju teritorijalne promjene granica naše zemlje… Metohija ostaje u perifernom položaju, jer preko nje više ne vode putevi za Skadar i Drač”. Ne pominje se put I reda preko Čakora. Dalje se naglašava: “poseban značaj ima Rugovska klisura, duga 20km, koja povezuje južni dio jadranskog primorja sa unutrašnjim predjelima naše zemlje. Preko nje, Makedonije i Srbije izlaze na more.”  Dalje, Kosovo se vezuje sa primorjem, preko Rožaja (Peć – Rožaje 36,5 km).

Dalje se navodi put “Peć – Čakor” od kojeg se odvaja pravac prema Prizrenu i prema Mitrovici i za Rožaje. Kao da puta dalje nema. Tu je iskaz “Planine Hajle, Žljeb i Mokra” su “zapadni delovi Pokrajine”. Stav o 1918. glasi: “Prilikom reokupacije ovih oblasti od strane srpske vojske, Albanci nisu pružili nikakav otpor, dok su Francuze u Peći dočekali s albanskim zastavama”. Reokupacija je ponovna okupacija: prva u oktobru 1912. a druga u oktobru 1918. Čvrst stav da Metohija nije bila u Srbiji, nego je okupirana. Slijedi takvim stavovima i današnja tvrdnja da je granica utvrđena 1974., mada nije nikada bilo riječi o granici poslije 1946.

Poslije sto godina nanovo se crtaju mape. Sjeverno-atlantski savez izvršio je agresiju na Srbiju 1999.godine. U okviru svojih procjena značaja mosta na Limu, preko kojeg je jedini put ka Metohiji, srušio ga je sa dva udara raketama. Kao gospodar rata je tu prekinut put, a kao gospodar mira, zabranio saobraćaj putem prema Peći. Potvrđuje se ono ranije prećutkivanje da puta preko Čakora nema i ujedno potvrđuje zanačaj  mosta na Limu.

Pogranična policija danas je stacionirana između Ržanice i Velike, približno kao prije 1912. Ne smije se pomenuti da bi tačno mjesto bilo na Bistrici – niže Bjeluhe.

Službenik crnogorskog vladajućeg režima objavio je da je utanačio graničnu liniju državne granice, a druga strana kaže da je to iz 1974, kada nije bilo nikakvog ograničavanja. Režimlije sakrivaju od javnosti da pokažu mapu na kojoj je granična linija. Ljudima iz Šekulara, Velike i Polimlja, oduzeto je pravo da saznaju kako se trguje zemljom gdje su njihovi preci ostavili mramore, katune, sjenokose a živi svoja osjećanja i prava.

Dopredsjednik Vlade nedavno osumnjiči građane Polimlja što ne prihvataju sjeverno – atlantski savez, jer “znamo da postoji znatna podrška Rusije”. Očigledno da misli da niko nema savjesti i razuma bez soli iz tuđe ruke.

Sve ovo upućuje na neophodnost poništenja pogubne odluke zvanične Podgorice o priznanju takozvane države “Kosovo”, u suprotnom ako izostane ovakva reakcija  sasvim opravdano se potvrđuje  sumnja da aktuelna crnogorska vlast i njihovi prijatelji sa “Kosova” zajednički sprovode projekat koji otvoreno ugrožava suverenitet i teritorijalni  integritet Crne Gore.

Možda je nerealno očekivati od onog ko je suprotno interesima  Crne Gore,  donio jednu od najsramnijih odluka u crnogorskoj istoriji, da kolko toliko amortizuje posledice sramne politike o kojoj će u skladu sa mudrim izrekama  o stalnom mijenjanju, sviđalo se to nekom ili ne, crnogorski građani ubrzo dati poslednju riječ.